Havan bez tučka

Dvanaest godina vozio sam Velida Hrustića i za to vrijeme naučio tri stvari: da ne palim radio dok on govori, da ne govorim dok on šuti i da on nikad ne šuti. "Hrustić gradnja" podigla je pola novih zgrada između Slatine i Sjenjaka, a na svakom bilbordu uz put za Lukavac Velid se smiješio ispod natpisa "Gradimo Tuzlu po mjeri". Po čijoj mjeri, nije pisalo, ali ko ga je poznavao, znao je. Imao je četrdeset dvije godine, tri automobila, kancelariju na četrnaestom spratu vlastitog tornja i naviku da o sebi ponekad govori u trećem licu, kao o nekom koga jako cijeni.

Ibro Salkić bio je magacioner u firmi od vremena kad je firma imala dva kamiona i jednu mješalicu. Tog marta rušili su staru kuću u Džindić mahali, da bi na njenom mjestu niklo nešto s podzemnom garažom, i Ibro je u ruševini, ispod trulih podnih dasaka, našao havan. Bio je mesingani, težak kao dijete od godinu dana, s urezanim cvjetovima i godinom koju niko nije mogao pročitati. Odnio ga je kući i cijelo veče ga čistio limunom i sirćetom, sve dok nije zasjao kao nov.

Njegova kći Nejra imala je dvadeset osam godina i od majčine smrti živjela je s njim u Slavinovićima. Sastavljala je ukrštenice za jedan tuzlanski portal, a u ostatku vremena, kako je Ibro govorio, sastavljala je i njega. Gledala je havan na kuhinjskom stolu i rekla: "Babo, ne nosi mu to." Ibro je rekao da je to poštena stvar, da je havan nađen na gradilištu i da pripada firmi. "Pripada", rekla je Nejra. "Ali znam ja Hrustića iz novina. Doneseš li mu havan, tražit će tučak." Ibro je odmahnuo rukom. Havan bez tučka je i dalje havan, rekao je, a gazda zna cijeniti lijepu stvar.

Gazda je lijepu stvar cijenio tačno četiri minute. Bio sam u kancelariji kad je havan podigao prema prozoru, okretao ga na svjetlu i rekao da će stajati na njegovom stolu, da ga vide investitori iz Beča. Onda ga je spustio. "A tučak?" Ibro je rekao da tučka nije bilo. "Nema havana bez tučka", rekao je Velid. "Ko je našao jedno, našao je i drugo. Šta si mislio, Ibro, da ga prodaš na Baščaršiji?" Pozvao je računovodstvo i rekao da Ibri obustave platu dok se tučak ne pojavi, a portiru da ga ne pušta na gradilište.

Ibro je sjeo na klupu u hodniku, ispod uramljene fotografije na kojoj Velid presijeca vrpcu, i počeo govoriti naglas, sam sebi: "Rekla mi je kći. Rekla mi je kći." Ponovio je to deset puta, dovoljno glasno da se čuje kroz vrata. Velid je izašao. "Kakva kći?" Ibro mu je sve ispričao, od kuhinjskog stola do limuna. Velid je slušao s osmijehom čovjeka kojem je neko unaprijed pogodio potez. To nije volio. "Zorane", rekao je meni, "donesi jednu ciglu iz magacina."

Ciglu sam odvezao u Slavinoviće, s porukom ispisanom Velidovim nalivperom: neka mu kći do ponedjeljka od ove cigle sagradi kuću, pa će joj oca primiti nazad. Nejra je otvorila u trenerci, s olovkom iza uha. Pročitala je poruku na vratima, nasmijala se, ušla u kuću i vratila se s jednom šibicom i listom papira iz bloka. "Neka mi prvo od ove šibice napravi kran", pisalo je. "Bez krana ne gradim." Dala mi je i kafu, za put. Velid je šibicu dugo gledao na dlanu, a onda se nasmijao preglasno, kao što se smiju ljudi koji ne znaju šta bi drugo radili.

Sutradan je iz kantine naručio trideset tvrdo kuhanih jaja i poslao ih u kartonima, s porukom da Nejra iz njih do subote izleže trideset pilića za otvaranje tržnog centra, jer bi to lijepo izgledalo na televiziji. Vratio sam se s loncem graha, još toplog, umotanog u kuhinjsku krpu. Na poklopcu je bila zalijepljena poruka: "Kuhani grah. Neka ga posije na krovu svog tornja, da pilići imaju šta jesti kad se izlegu." Lonac sam vozio pažljivije nego ikad direktora. Na semaforu kod Kapije probao sam jednu kašiku. Bio je dobar.

Velid je grah pojeo sam, za svojim stolom, pored praznog havana, i nije progovorio za cijeli ručak. Bilo je to prvi put u dvanaest godina. Onda je uzeo nalivpero i dugo pisao, precrtavao i ponovo pisao, kao da sastavlja ugovor. Treća poruka bila je kratka: neka Nejra dođe k njemu u toranj ni danju ni noću, ni pješke ni autom, ni s poklonom ni bez poklona. Kad je zalijepio kovertu, prvi put tog dana nasmijao se kako treba. Bio je siguran da ju je uhvatio. Nejra je poruku pročitala na vratima, nije rekla ništa i ovaj put mi nije dala kafu.

Sljedećeg dana, u sumrak, kad su se u gradu već upalile ulične svjetiljke, a nebo iznad Ilinčice bilo još svijetlo, Nejra se dovezla pred toranj na električnom romobilu. Oko ručnog zgloba imala je zavezan crveni balon na kanapu. Portir je nazvao gore, a Velid je sišao lično, u sakou, i pogledao na sat, kao da sat može presuditi. "Ni dan ni noć", rekla je Nejra i pokazala prema nebu. "Ni pješke ni autom", rekla je i lupnula nogom po romobilu. Onda je odvezala balon s ruke i pružila mu kanap. "A ovo je poklon." Kad je Velid posegnuo za njim, pustila ga je.

Balon se dizao uz četrnaest spratova Hrustićevog tornja, pored bilborda s njegovim licem, i Velid ga je gledao dok se nije izgubio iznad Ilinčice. Stajao sam kod auta i gledao ga kako ne zna šta bi rekao. "Dobro", rekao je na kraju. "Pobijedila si. Šta hoćeš?" Nejra je rekla da hoće babinu platu, babin posao i izvinjenje pred cijelim magacinom. "A tučak?" pitao je Velid. "Tučka nikad nije ni bilo", rekla je ona. "I vi ste to znali od prvog dana."

Izvinjenje je uvježbavao u autu, na svakom semaforu od tornja do magacina, a ja sam se pravio da ne slušam. Pred dvadeset radnika rekao je Ibri da je pogriješio, i rekao je to jednom, bez trećeg lica. Ibro je dobio platu i svoju stolicu. Portir ga je prvog jutra pozdravio kao da se vratio s puta. Havan je ostao na Velidovom stolu, prazan. Ali Velid nije bio gotov. Sedmicu kasnije poslao me u Slavinoviće s novom kovertom. U njoj je bio list s praznom ukrštenicom, nespretno nacrtanom flomasterom, i jednim pitanjem: "Dvanaest slova, vodoravno: čovjek kojeg je jedna žena nadmudrila tri puta."

Nejra je kućice popunila za minutu. Ispod je sitnim slovima dopisala svoje pitanje: "Pet slova, okomito: riječ koju ovaj čovjek nikad ne kaže prije nego što nešto traži." Velid je nad tim proveo cijelo poslijepodne. Isprobao je "hitno" i "odmah", dvije riječi od pet slova koje je govorio svaki dan. Oko šest je ustao, obukao sako i rekao mi da vozim u Slavinoviće, ali da ovaj put ne nosim ništa, jer će nositi sam.

Nejra je otvorila s olovkom iza uha. Velid je stajao pred vratima bez nalivpera i bez papira, s rukama koje nisu znale gdje bi. "Molim", rekao je. Nejra je čekala. "Molim te, izađi sa mnom na večeru. Ti biraš mjesto." Gledala ga je dugo, a onda je rekla: "Tačno. Pet slova." Uzela je jaknu s čiviluka. Vozio sam ih do ćevabdžinice kod Kapije, jer je ona tako izabrala, i čekao ispred tri sata. Prvi put u dvanaest godina upalio sam radio, jer u autu nije bilo nikoga da mi priča.

U septembru sam ih vozio u općinu. Nejra je u torbi nosila olovku, za svaki slučaj. Ibro je kao vjenčani poklon donio paket umotan u novine. Unutra je bio mesingani tučak, koji je sam istokario u radionici iza magacina. Bio je malo kraći nego što treba. Velid ga je spustio u havan i rekao da pasuje, i niko mu nije proturječio, čak ni Nejra.