Dragi Dževade, pišem ti pismo, na papiru, kako ti voliš kad nešto mora biti ozbiljno. Dženita te pozdravlja. Sjedim na njenom balkonu i ispod mene su krovovi starog grada, narandžasti i mokri od jučerašnje kiše. Pišem ti odavde jer kod kuće nikad nisam imala dovoljno tišine da završim rečenicu.
Prvo da te umirim: ne ostavljam te. Nisi mi učinio ništa strašno. Nisi me ni ružno pogledao za dvadeset šest godina. Ako te neko bude pitao, reci da sam kod sestre zbog koljena i mora, i bit će to istina, jer mi je koljeno bolje od trećeg dana.
Ali evo šta sam shvatila prekjuče, na pijaci. Prodavačica me pitala kako se zovem, da mi napiše ime na račun za smokve, a ja sam zastala. Stvarno zastala, Dževade. Skoro sam rekla: Dževadova. Tako me zovu u Zenici već toliko godina da sam zaboravila kako to zvuči kad se kaže bez tebe.
Pogledaj šta me zovete. Komšinice kažu: Dževadova. Djeca kažu: mama. Tvoja majka je govorila: ona tvoja. Ti kažeš: ženo, hoće li ručak, ženo, gdje su mi naočale. Nijedno od tih imena nije ružno. Ali nijedno nije moje. Moje je Džana. Dala mi ga je majka u Travniku, na ljeto kad su cvjetale lipe, i bilo mi je dobro sve do dana kad sam ga prestala čuti.
Nemoj misliti da te krivim. Ja sam isto svoju kuću zvala po tebi. Rekla sam jedanput "naša" za sve što sam ja zarađivala, i zaboravila šta je bilo moje. Dani su prolazili kao vozovi koji ne staju u našoj stanici, a ja sam stajala na peronu s tavom u ruci i mahala.
Ovdje sam sedam dana i niko me nije pozvao da nešto donesem, popravim ili ispeglam. Šetam do tvrđave sama, kupujem sebi kafu i ne žurim nikamo. Prije dva dana sam sjela i pisala jedan spisak: pjesme koje volim, knjige koje nisam pročitala, mjesta gdje nisam bila. Spisak je dug. Nijedna stavka na njemu ne sadrži riječ "ručak".
Sjećam se da si mi na početku, one prve zime, ostavio poruku na hladnjaku. Pisalo je samo: Džana, kupi hljeb. Tri riječi, a ja sam je čuvala mjesecima. Nisam znala da ću jednom zavidjeti toj ženi sa hladnjaka, koja je još imala ime i još je neko zvao njime, čak i kad je trebalo kupiti hljeb. Dženita se smije kad joj to pričam i kaže da je ime kao kišobran: ne primjećuješ ga dok ne zatreba.
Vratit ću se u subotu, autobusom do Sarajeva, pa do Zenice. Čekat ću da me dočekaš kod autobuske stanice, ali ne zato što moraš. Nego da vidim hoćeš li mi reći dobar dan i hoće li mi to biti dovoljno. A ako ti je teško naći riječi, nauči ih polako. Ja sam učila od tebe da šutim dvadeset šest godina, pa mogu i ja tebe čekati još malo.
Odgovori mi ako želiš, na adresu moje sestre. Ali na kovertu napiši Džana, bez ičega ispred ili iza. Ako napišeš samo to, znat ću sve što trebam znati i doći ću kući.