Ponedjeljak. Stigla sam u Podmilačje s dva kofera, kantom kreča i spiskom od trideset stavki za bakinu kuću. Prva stavka je krov. Na krovu već sjedi lastavica i ne izgleda kao da će se seliti. Pored kuće teče potok i ja sam ga odmah nazvala Vrpca, jer se vuče niz dvorište kao da je neko zaboravio vezati paket. Nije bilo nikoga da se složi sa mnom, osim čovjeka u susjednoj avliji koji je cijepao drva i nije podigao glavu.
Utorak. Ime mu je Đuro, rekla mi je prodavačica u prodavnici, i ne govori. Ne zato što ne može, nego zato što nema šta reći. Ja imam šta reći uvijek. Rekla sam mu dobar dan preko ograde. Klimnuo je. Rekla sam da je danas lijepo vrijeme za popravke. Klimnuo je opet. Zapisujem: klimanje je njegov cijeli rječnik, ali mnogo raznovrsniji nego što bih očekivala.
Srijeda. Danas sam imenovala stvari. Peć je Gospođa Mara, jer prigovara svaki put kad je naložim. Mačka koja spava na mom prozoru je Pošta, jer stalno nešto donosi, danas mrtvog miša. Ormar je Sud, jer ko god ga otvori, mora presuditi šta se baca. Đuro je prošao pored ograde baš kad sam vikala na peć. Pitala sam ga kako se zove njegov pas. Rekao je: "Pas." To je bila prva riječ. Zapisala sam datum.
Četvrtak. Đuro je došao na krov bez poziva i zakucao tri letve. Cijeli dan sam mu pričala o Sarajevu, o arhivu u kojem radim, o bivšem koji je hljeb jeo samo s lijeve strane. Nije rekao ništa, ali je dvaput prekinuo kucanje da me čuje bolje. Moja teorija: ko šuti, sluša sto puta više od onoga ko priča, pa ja koja pričam imam sreću da sam naišla na pravu publiku.
Ponedjeljak, sedmica kasnije. Navikla sam se. To je neprijatno otkriće. Jutro mi počinje kad čujem sjekiru s druge strane ograde, a ako je nema, izađem na trijem i pravim se da tražim Poštu. Đuro je jutros, bez ijedne riječi, ostavio na mom pragu vreću krompira i tri jabuke. Dala sam jabukama imena. Pojela sam ih sve, osim Esada, koji je ispao ružan, pa sam ga sačuvala.
Srijeda. Pas je dobio ime. Đuro mi je rekao, prvu cijelu rečenicu: "Zovi ga kako hoćeš, ionako ne sluša." Nazvala sam ga Presuda. Ormar mi je zamjerio, ali Presuda sluša mene. Đuro se nasmijao. Zapisujem i to, jer smijeh mu je kratak i podsjeća na vrata koja se jednom otvore i odmah zatvore, da se ne ohladi kuća.
Subota. Večeras je sjedio na mom trijemu dva sata. Nisam ga ništa pitala. Pustila sam potok da govori umjesto mene i gledala kako se mrak spušta na krov. Kad je ustao, rekao je: "Ti pričaš da ja ne moram." Mislila sam da je uvreda. Onda sam shvatila da je pohvala, najbolja koju sam dobila otkako sam napustila arhiv.
Nedjelja. Potok je izgubio ime. Đuro mi je donio komad hrastove daske na kojoj je urezao slovo po slovo: Vrpca. Pribio ju je na stub pored potoka. Nikad mu nisam rekla kako sam ga zvala, a ipak je znao. Slušao je, dakle, cijelo vrijeme, što sam i tvrdila.
Ponedjeljak. Pregledala sam spisak. Trideset stavki, krov gotov, peć još uvijek prigovara. Dopisala sam trideset prvu, olovkom, ispod ostalih: ostati preko zime. Pokazala sam je Đuri preko ograde. Pročitao je, klimnuo i otišao po sjekiru.