Kćerka mi je kupila kartu uz napomenu da događaj nije samo za mlade. To me uvjerilo otprilike koliko bi me uvjerila rečenica da neki lijek gotovo nikad ne izaziva mučninu. Ipak sam otišla. Na ulazu su mi dali slušalice s tri kanala i pokazali dugme koje mijenja boju svjetla. U dvorani su ljudi plesali u neobičnoj tišini. Čuli su se koraci, poneki uzvik i smijeh koji nije morao nadjačavati zvučnike.
Izabrala sam kanal na kojem su bile pjesme iz vremena mojih prvih izlazaka. Imala sam pedeset godina i koljena koja nisu voljela nagle odluke, pa sam stajala pri rubu. Muškarac nekoliko koraka dalje plesao je sasvim sam, s ozbiljnim izrazom lica koji nije odgovarao njegovim pokretima. Nije izgledao vješt. Izgledao je kao da mu to uopće nije važno. Kada me pogledao, podigla sam ruku, nesigurna je li to pozdrav ili zahtjev za pomoć.
Prišao je i počeo plesati pored mene. Na trenutak mi se učinilo da se krećemo prema istoj staroj pjesmi, da oboje znamo gdje se čeka, a gdje krene refren. Smijala sam se mnogo više nego što sam planirala. Onda sam primijetila da njegove slušalice svijetle drugom bojom. Zamolila sam pokretom da ih zamijenimo. U moje uši ušao je brz, uporan ritam bez ijedne poznate riječi. Čovjek s kojim sam upravo podijelila uspomenu nikada je nije čuo.
Skinuli smo slušalice istovremeno. Zvao se Damjan, radio noćnu smjenu u hotelu i tog vikenda odlučio da neće prespavati baš cijeli slobodan dan. Rekla sam mu da sam mislila kako slušamo istu stvar. Odgovorio je da je i njemu moj ples izgledao neobično spor. Stajali smo među ljudima koji su se kretali po različitim pravilima i pokušavali razgovarati bez podizanja glasa. To mi se dopalo više od slučajne podudarnosti koju sam izmislila.
Probali smo po jednu pjesmu na njegovom i mom kanalu. Nije ismijavao moju muziku, ali se vidjelo da ne zna šta će s rukama. Ja sam na njegovoj previše brzo ostala bez daha. Na kraju smo vratili svako svoje slušalice i plesali blizu, dodirujući se ramenima kad bi nam se ritmovi slučajno sreli. Nisam morala uvjeravati sebe da imamo isti ukus da bih željela da ostane.
Pred kraj mi se ispraznila baterija. Damjan je skinuo svoje slušalice i predložio da izađemo na zrak. Sa stepenica se čuo tramvaj, žamor ljudi i neko ko je pogrešno pjevao pjesmu koju je još imao u glavi. Pitala sam ga hoćemo li idući put otići negdje gdje možemo razgovarati. "Bez kanala?" pitao je. Klimnula sam glavom. Ovog puta dobro sam čula njegov potvrdni odgovor.