Ja sam čovjek kojem niko ništa ozbiljno ne povjerava, pa mi zato ljudi povjeravaju sve. Formalno radim u očevoj osiguravajućoj kući, a stvarno pijem kafu na Wilsonovom šetalištu i gledam ko s kim šeta. Nijaz mi je prijatelj iz osnovne škole. Jedini me zove Orhane kad je ljut, a ljut je rijetko. Novine su ga zvale jedinim poštenim ministrom u federalnoj vladi, a njegova žena Edina, koja vodi udruženje što objavljuje imovinske kartone političara, vjerovala je u to više od novina. Na njemu je gradila dokaz da se u politici može ostati čist. Ja sam ga poznavao predugo da bih na njemu išta gradio.
Na njegov pedeseti rođendan, u kući na Koševskom brdu, bilo je četrdeset gostiju, dva ambasadora, jedan reditelj i baklava koju je Edinina majka pekla od jutra. Pojavila se i Nives Kalaba. Nije bila pozvana, ali je imala vizitku konzorcija iz Beča i osmijeh kojim je u gimnaziji prepisivala tuđe kontrolne i dobivala bolje ocjene od onih od kojih je prepisivala. Odvela je Nijaza na terasu na deset minuta. Vratio se siv u licu i do kraja večeri nije ispustio čašu vode iz ruke.
Kad su gosti otišli, ispričao mi je sve u kuhinji. Dvije hiljade treće bio je mladi savjetnik u agenciji za privatizaciju. Napisao je pokojnom Teufiku Arnautoviću pismo, rukom, s najnižom cijenom koju će komisija prihvatiti za jednu fabriku na Ilidži. Teufik je fabriku kupio za sitniš, a Nijazu je dao novac kojim je ovaj platio prvu kampanju i pola ove kuće. Nives je bila Teufikova asistentkinja i poslije njegove smrti zadržala je njegove papire. U četvrtak vlada odlučuje o koncesiji za šest malih hidroelektrana na Neretvici. Studije konzorcija su lažne, i Nijaz je to znao. Ako govori za koncesiju, ona mu vraća pismo. Ako ne govori, pismo je u petak na portalima.
"Reci Edini", rekao sam. "Edina ne voli mene", rekao je. "Edina voli čovjeka kojeg je izmislila, a ja dvadeset godina glumim da sam on." Rekao je da će u četvrtak govoriti kako Nives traži, a onda se tiho povući, i da Edina nikad ne mora znati zašto. Rekao sam mu da žene uvijek saznaju zašto, samo ponekad od pogrešne osobe, i da su žene koje vole izmišljene muškarce rijetke, pa ih ne treba trošiti na laž. Nije se nasmijao. Ja sam se nasmijao za obojicu i otišao kući, a u džepu sam nosio nešto što je trebalo ostati na sofi.
Bila je to zlatna narukvica u obliku zmije, s kopčom koja se otvara samo kad zmiji pritisneš oko. Znao sam to jer sam je ja kupio, za vjenčanje sestrične Maide. Na toj svadbi, u jednom hotelu na Ilidži prije devet godina, narukvica je nestala iz Maidine tašne, a prijava je još stajala u policiji. Na Nijazovoj sofi našao sam je odmah nakon što je Nives otišla.
Nives je sutradan otišla pravo Edini. Šta su rekle jedna drugoj, ne znam. Znam šta mi je Nijaz rekao kasnije, telefonom, glasom čovjeka koji je pao niz stepenice. Edina ga je pitala je li istina, i on je rekao da jeste. Pitala je koliko je novca bilo, i on joj je rekao. Pitala je zna li to iko osim Nives. Rekao je da zna Orhan, a ona je rekla da je to isto kao da zna cijela Baščaršija. Rekla je da je on bio jedini dokaz koji je imala. On je rekao da je nikad nije molio da ga kači na zid kao diplomu i da je on čovjek, a ne izvještaj o radu. Onda je ona sjela u auto ispred kuće i sat vremena nije upalila motor.
Te večeri Nives je došla k meni. Portir ju je pustio da čeka u stanu, jer je rekla da je stara prijateljica, što je bila polovina istine. Pitala je nisam li kod Nijaza slučajno vidio jednu narukvicu. "Ovu?", rekao sam, i prije nego što je stigla odgovoriti, zakopčao sam joj je oko ruke. Pokušala ju je skinuti. Nije mogla. Rekao sam joj gdje je i kada narukvica nestala i da Maida još čuva račun. Uzeo sam telefon. Nives je dugo gledala zmiju na svom zglobu. Onda je iz tašne izvadila koverat. Pismo sam zapalio iznad sudopera i tek kad je izgorjelo do posljednjeg slova, pritisnuo sam zmiji oko.
Tek kad je otišla, vidio sam da s komode fali jedan papir. Edina je tog popodneva, dok mene nije bilo, ostavila portiru poruku za mene, a on ju je, puštajući Nives, stavio na komodu. Bila je napisana rukom i bez imena: ne mogu više sama, ti jedini znaš sve, dolazim u deset. Nije došla, jer je, kako sam kasnije saznao, Nijaz stigao kući ranije. Nives je poruku ponijela. Sutradan ju je u koverti poslala u ministarstvo, Nijazu, s ceduljom na kojoj je pisalo gdje ju je našla.
Koverte za ministra otvarala je sekretarica Rahima, koja je dvadeset godina bacala anonimne cedulje u kantu bez čitanja. Cedulju je bacila. Poruku je prepoznala po Edininom rukopisu i stavila je ministru na sto. Nijaz me nazvao oko podne. "Edina mi je pisala", rekao je, i glas mu je bio kao da mu je neko vratio nešto izgubljeno. "Ne mogu više sama, ti jedini znaš sve. Mislio sam da me više nikad neće trebati." Prvi put u životu nisam rekao ništa.
U četvrtak je Nijaz na sjednici vlade ustao protiv koncesije. Govorio je dvadeset minuta, bez papira, i rekao koje su studije prepisane i od koga. Dvojica ministara gledala su u telefone, a treći je izašao na hodnik. Koncesija je pala. Portali su u petak pisali o njemu, ali ne ono što je Nives htjela. Premijer mu je ponudio mjesto svog zamjenika. Edina je tražila da odbije i da se povuče iz politike, da bi, kako je rekla, ostatak života proveo pošteno.
Otišao sam do nje, u udruženje, među fascikle s tuđim imovinskim kartonima. Rekao sam joj da ga, ako ga sad natjera da ode, neće kazniti za ono što je uradio, nego za to što nije bio onaj u kojeg je ona vjerovala. "A šta da radim s onim što znam?", pitala je. "Čuvaj to", rekao sam. "Ti najbolje znaš čuvati papire."
Nijaz je prihvatio mjesto. Iste večeri Edina ga je natjerala da napiše ostavku, bez datuma, i da je potpiše. Stavila ju je u ladicu svog stola u udruženju, između imovinskih kartona dvojice ministara koje je već dovela do ostavke. "Ako ikad opet postaneš idealan", rekla mu je, "predat ću je." Kad mi je to pričala, smijala se prvi put od onog rođendana. Na odlasku mi je dala rezervni ključ od te ladice, za slučaj da jednog dana idealna postane ona.