Kuća u tuđem izlogu

Preporučeno pismo iz banke stiglo je u četvrtak, po smogu od kojeg se s Radakova nije vidjela ni željezara ni Bosna. Poštar ga je, kao i sve što je stizalo na Ekremovo ime, dao Melihi. Potpisala je ne gledajući, kako je potpisivala dvadeset šest godina, i otvorila ga za kuhinjskim stolom, jer je Ekrem bio u Beču na sajmu i jer su u toj kući pisma odavno otvarali oboje.

Pisalo je da tri rate kasne. Kredit od sedamdeset hiljada maraka, podignut u martu, osiguran hipotekom na stambenu kuću u Radakovu, upisanu u zemljišnu knjigu na ime Ekrema Avdića. Meliha je pročitala dva puta, pa treći put, polako, kako je čitala nalaze pacijentima koji nisu ponijeli naočale. Kuća je po papirima bila Ekremova. Prizemlje je ostavio njegov otac. Sprat su zidali zajedno, dvije hiljade devete, od njene plate medicinske sestre i od novca koji je njen otac dobio za zemlju u Janjićima. Na tom spratu su im odrasla djeca. Na tom spratu je ona sad sjedila s pismom u ruci.

Nazvala ga je. Ekrem se smijao u slušalicu, a iza njega su se čuli muzika i neki ženski glas. Rekao je da je to greška banke, da u Zenici ima deset Ekrema Avdića, da će sve srediti u ponedjeljak kad se vrati i da ona ne diže pritisak. Meliha je dvadeset šest godina drugima mjerila pritisak na internom odjeljenju. Znala je kako zvuči čovjek koji govori da je sve u redu. Zahvalila mu je, poželjela mu dobar sajam i prekinula vezu.

Ključ od ladice u svojoj kancelariji u garaži Ekrem je držao u limenci za kafu, iza džezve, otkad su djeca bila mala i otkad su tamo stajali papiri od kamiona. Fascikla je bila na dnu. Ugovor o kreditu, s njegovim potpisom. Predračuni za police od oraha, za rasvjetu, za šest lutaka za izlog i za fiskalnu kasu. Ugovor o zakupu poslovnog prostora u Titovoj ulici, zakupac Arijana Mujić, jemac Ekrem Avdić. I jedan odštampan list s nacrtom natpisa: ARI, butik, otvaranje u subotu.

Sjetila se marta. Ekrem je tada bio nježan kao nikad: sam od sebe kupio je novu mašinu za veš i dva puta ju je vodio na večeru u Vranduk. U martu je odnio i njenu seharu, majčin sanduk od oraha s mesinganim ekserima, uz priču da zna stolara u Kaknju koji će je obnoviti za sitne pare. Poslije marta su počeli sajmovi, u Beču, u Sarajevu, u Istanbulu. Počele su i nove košulje, koje nije kupovala ona.

U petak navečer otišla je pješke do grada. Izlog u Titovoj bio je oblijepljen papirom, a na papiru je pisalo da je otvaranje u subotu u šest. Između dva lista ostala je pukotina široka koliko prst. Kroz nju je Meliha vidjela mladu ženu, od nekih trideset godina, kako slaže svilene šalove po sanduku od oraha s mesinganim ekserima. Na prednjoj strani sanduka bila su urezana dva slova, inicijali njene majke. Stajala je pred tim izlogom dok joj prsti u čizmama nisu utrnuli, a onda se vratila kući i nije spavala.

U subotu je odradila jutarnju smjenu, došla kući, okupala se i obukla kaput koji je čuvala za svadbe. U šest je butik već bio pun. Bilo je balona, soka u čašama za šampanjac i žena iz grada koje je Meliha poznavala s odjeljenja. Ekrem je stajao iza kase, u novoj košulji, kao čovjek koji je tu kod svoje kuće. Kad ju je ugledao na vratima, problijedio je kao zid u ambulanti. Nije se pomakao.

Meliha je prošla pored njega kao pored stalka s odjećom. Prišla je sehari, podigla s nje jedan šal, plavi, svileni, i odnijela ga na kasu. Arijana se nasmiješila, jer je nije znala, i rekla da je to najljepši komad u butiku. "Molim vas i račun na moje ime", rekla je Meliha. "Meliha Avdić." Kasa to nije znala, pa ga je Arijana napisala rukom, na bloku. Meliha je platila osamdeset devet maraka, presavila račun i stavila ga u novčanik. Onda je iz tašne izvadila pismo iz banke i položila ga na pult. "Lijepo ste uredili", rekla je. "Police, svjetla, lutke. Sve je to plaćeno mojom kućom. Tri rate kasne. Ekrem je zaboravio da pošta u Radakovu dolazi meni."

Arijana je pogledala pismo, pa Ekrema. Neko je u butiku utišao muziku. "Rekao si da je to tvoja ušteđevina iz Njemačke", rekla je tiho. "Rekao si da ste se razišli prije dvije godine." Ekrem je rekao da je sve ovo nesporazum i da Meliha treba ići kući, pa da tamo razgovaraju. "Ti nemaš kuću", rekla je Meliha. "Ti imaš hipoteku." Pokazala je na seharu. "A ovo nikad nije bilo kod stolara u Kaknju." Uzela je šal i izašla, a za njom niko nije rekao ni riječ.

U ponedjeljak je sjedila kod advokatice Indire Šehić, kojoj je prije tri godine na odjeljenju mijenjala infuziju. Indira je pročitala sve papire i rekla da je prizemlje Ekremovo naslijeđe, ali da je sprat, zidan u braku, zajednička imovina i da se hipoteka na cijelu kuću bez Melihine saglasnosti može osporiti. Podnijet će tužbu i tražiti zabilježbu spora u zemljišnoj knjizi. Uz to, ako Meliha hoće, i razvod. Meliha je pitala koliko će to trajati. "Dugo", rekla je Indira. "Ali od danas niko s tom kućom ne može ništa uraditi a da vi to ne znate."

Ekrem je otišao bratu u Kakanj. Prve sedmice zvao je svaki dan, pa svaki drugi, a onda je počeo slati poruke koje su počinjale s "Melo" i završavale se s "znaš da si mi jedina". Meliha ih nije brisala. Štampala ih je i stavljala u istu fasciklu, jer je advokatica rekla da ništa ne baca.

U januaru je butik zatvoren. Na izlogu je ponovo bio papir, ovaj put s natpisom da se prostor izdaje. Jednog poslijepodneva pred kuću u Radakovu stao je kombi. Iz njega je izašla Arijana s jednim radnikom i zajedno su unijeli seharu u hodnik. "Nisam znala čija je", rekla je Arijana. "Sad znate", rekla je Meliha. Arijana je stajala na vratima i nije odlazila. Rekla je da je robu vratila dobavljačima i da je Ekremu rekla da je više ne zove. Rekla je i da joj je on, prve večeri, rekao kako tek s njom zna šta hoće od života. "Meni je to rekao devedeset osme", rekla je Meliha, "u Vranduku. Večera je bila bolja."

Kad je kombi otišao, Meliha je kleknula pored sehare i otvorila je. Na dnu su bile cijene, male bijele naljepnice koje su otpale sa šalova. Skidala ih je jednu po jednu. Onda je na majčine vezene peškire stavila plavi svileni šal i zatvorila poklopac. Te večeri je fasciklu za advokaticu još jednom složila po redu: ugovor o kreditu, hipoteka, zakup, police, lutke, kasa. Njeno ime nije bilo ni na jednom od tih papira. Stajalo je samo na jednom, pisanom rukom: plavi svileni šal, osamdeset devet maraka, plaćeno u gotovini.