Turistima kažem da je Stari most visok kao sedmospratnica i da je Neretva ispod njega hladna i u augustu. Ono prvo pročitala sam u knjigama, ono drugo čula sam od drugih. Nijedno nisam provjerila. Preko mosta prelazim četiri puta dnevno, ljeti i pet, i svaki put gledam u kamen pod nogama, u one bijele prečke koje su klesari ostavili da se ljudi ne bi klizali. Brojim ih dok govorim. Do danas nisam dva puta dobila isti broj.
Zovem se Ivona i radim za agenciju Kamena staza otkad sam završila historiju na univerzitetu u Mostaru. Plata nije velika, ali ljeti ima napojnica, a zimi imam vremena čitati. Visine se bojim otkad pamtim. Ne zbog nekog pada ili nesreće, nego onako, kako se neko boji pasa ili mraka: koljena mi omekšaju, dlanovi se oznoje i svijet se nagne na jednu stranu. Zato preko mosta idem tačno sredinom, s kišobranom podignutim da grupa vidi kuda ide. Turisti gledaju vodu. Ja gledam njihova lica, pa mi se čini da vidim isto što i oni.
Ervin je stajao na ogradi svako jutro u jedanaest, kad bih ja dovela prvu veliku grupu. Bio je u crnim kupaćim gaćama, mokre kose, s peškirom preko ramena i kapom u ruci. Kapu je pružao prema turistima i ponavljao na četiri jezika istu rečenicu: još trideset eura i skačem. Dok ne skupi, stoji. Ljudi su stajali s njim, slikali ga i čekali, a meni se raspored raspadao kao mokar papir. "Profesorice, dovedi ih bliže, ne grizem", doviknuo bi mi. "Imamo ručak u pola jedan", odgovarala sam. "Neretva ne zna za ručak", rekao bi on i opet pružio kapu.
Profesoricom me prozvao jer sam pred grupom nabrajala godine: hiljadu petsto šezdeset i šesta, kad je most završen, devedeset treća, kad je srušen, dvije hiljade četvrta, kad je ponovo otvoren. Jednom, dok sam čekala da skupi svoje pare, rekao je da ja znam kad je most sagrađen, ali ne znam kako izgleda. "Gledam ga svaki dan", rekla sam. "Gledaš ga s obale, kao razglednicu. S njega nikad nisi pogledala dolje. Vidim ja kako ideš, sredinom, kao da je led." Odgovorila sam mu da on, opet, zna kako most izgleda, ali o njemu ne zna ništa osim cijene. Nasmijao se. Mislila sam da sam pobijedila.
Krajem juna dovela sam grupu penzionisanih nastavnika iz Lyona. Jedan od njih, visok i glasan, dok je Ervin stajao s kapom, rekao je na engleskom da će platiti duplo ako i vodička stane gore. Grupa se nasmijala. Ervin je, više iz šale nego iz zle namjere, pružio ruku prema meni. "Hajde, profesorice. Samo stani pored mene, ne moraš skakati." Ljudi su počeli pljeskati. Napravila sam dva koraka prema ogradi i most se nagnuo. Znam da se nije nagnuo. Ali uhvatila sam se za kamen, pala na koljena nasred mosta, pred trideset ljudi, i nisam mogla ustati dok me dvije nastavnice nisu podigle ispod ruku.
Ostatak ture odradila sam kao da se ništa nije desilo. Pričala sam im o kujundžijama, pokazala im gdje se pije najbolja kafa u Kujundžiluku i smiješila se na ručku. Tek poslije, kad je autobus otišao prema Počitelju, sjela sam na stepenice ispod kule Tare i ruke su mi se tresle tako da nisam mogla otvoriti flašu vode. Ervin me tamo našao predvečer. Bio je u farmerkama i suhoj majici, i bez mokre kose izgledao je stariji i nekako manji. Sjeo je stepenicu niže. "Nisam znao", rekao je. "Sad znaš", rekla sam. "Možeš turistima pričati. Imat ćeš još jednu priču za kapu."
Dugo je šutio. Onda je pitao znam li zašto skuplja pare prije skoka. Rekla sam da znam, zato što mu trebaju. "I zato", rekao je. "Ali uglavnom zato što se bojim. Trinaest godina skačem i svaki put mi na ogradi koljena drhte isto kao tebi maloprije. Pare su izgovor da stojim duže. Dok skupljam, strah se malo slegne, i kad se slegne, skočim. Turisti misle da sam pohlepan. Neka misle. Bolje to nego da vide." Gledala sam ga i nisam znala šta reći. Prvi put je neko pored mene priznao da se boji, i to baš čovjek kojem sam svako jutro zavidjela.
Predložio je pogodbu. Ja ću njemu pričati o mostu, jer o njemu stvarno ne zna ništa osim kako se s njega pada, a on će mene učiti visini, ali odozdo. Te večeri, poslije zadnje grupe, sišli smo na kamenje ispod Halebije, gdje se kupaju domaći i gdje turisti rijetko silaze. Odozdo me most nije plašio. Bio je samo luk, bijel i tanak, kao da ga je neko nacrtao jednim potezom. Ervin me natjerao da stanem na kamen visok koliko stolica. Pa na zid uz rijeku. Pa na drugi zid, viši. Svaki put je stajao ispod i ništa nije govorio, samo je čekao, kao što je čekao s kapom.
Ja sam njemu pričala o Hajrudinu, graditelju, i o tome kako kažu da je onog dana kad su skidali skele pobjegao iz grada, jer nije vjerovao da će njegov most ostati stajati. Ervin to nije znao. Rekao je da mu je drago što se i graditelj bojao. Donosio je smokve iz Blagaja i hladan čaj u termosu, a ja sam donosila knjige koje nije čitao. Jedne večeri, kad sam se popela do prozora na vrhu kule Tare i pogledala dolje, a da nisam zatvorila oči, sišao je stepenicama za mnom i poljubio me na posljednjem stepeniku, kao da je i to dio vježbe.
Takmičenje u skokovima bilo je zadnje subote u julu. Ervin je rekao da neće skakati ako ja ne gledam. Rekla sam da ću gledati odozdo, s kamenja, kao i uvijek. "Odozdo se vidi pad", rekao je. "Odozgo se vidi čovjek." Gledala sam ga odozdo. Skočio je lijepo i dobio treće mjesto, i kad je izronio, mahao je obali, a ja sam mu mahala nazad i znala da mi to nije dovoljno.
Prvog utorka u augustu dovela sam grupu iz Seula, dvadeset i dvoje ljudi sa šeširima i lepezama. Nisam išla sredinom. Prišla sam ogradi, stavila dlanove na kamen, topao od sunca, i pogledala dolje. Neretva je bila zelena kao staklo od flaše. Kupači na kamenju bili su sitni kao mrvice. Vidjela sam zid na koji sam prvi put stala i kamen visok koliko stolica, koji odozgo nije bio veći od kutije šibica. Koljena su mi drhtala. Nisam se pomakla.
Ervin je stajao na ogradi tri koraka od mene, s kapom u ruci. Već je bio počeo skupljati. Vidio me i spustio ruku. Gledao je moje dlanove na kamenu, pa moje lice, pa opet dlanove. Onda je ostavio kapu na ogradi, okrenuo se prema mojoj grupi i rekao: "Danas ne skupljam." I skočio je odmah, bez čekanja, prvi put za trinaest ljeta. Gledala sam cijeli skok odozgo. Vidjela sam kako raširi ruke kao lasta, kako ih sastavi tik iznad vode i kako ga Neretva primi gotovo bez zvuka.
Kad je izronio, nije mahnuo obali. Zabacio je glavu i tražio me na mostu, i našao me tamo gdje me nikad nije bilo. Jedna žena iz grupe pitala me na engleskom je li to moj momak. Rekla sam da je dio ture. Uzela sam praznu kapu s ograde i ponijela je sa sobom. Na povratku preko mosta nisam brojala prečke. Gledala sam dolje, gdje je jedan mokar čovjek sjedio na kamenu i čekao da mi završi smjena.