Selver Kurtić je obukao odijelo u kojem je diplomirao, izmjerio pritisak dva puta, jednom na lijevoj ruci i jednom na desnoj, i prešao preko potoka koji dijeli njegovo dvorište od Salkovog. Bila je subota, oko deset, u Arnautovićima kod Visokog, i s Bosne se dizala jutarnja izmaglica. Na kapiji ga je dočekao Salkov tornjak Mrki, onjušio mu nogavicu i otišao, kao da je vidio sve što ga zanima.
Salko, penzionisani kožar koji je četrdeset godina štavio kožu u visočkoj fabrici, sjedio je pod lozom i čistio grah. Kad je vidio odijelo, ustao je i obrisao ruke o pantalone. "Selvere, sine, šta je bilo? Je li neko umro?" "Niko nije umro, čika Salko", rekao je Selver i sjeo, pa ustao, pa opet sjeo. "Došao sam s jednom molbom. Samo da mi ne pozli dok je kažem. Lijevo oko mi igra od jutros." Salko mu je sipao vode iz bokala. Selver je popio, izvadio iz džepa kapi za srce, kapnuo dvadeset u čašu, popio i to, i onda rekao, gledajući u grah, da bi htio zaprositi Aminu.
Salko je bacio grah u zdjelu i zagrlio ga tako da su obojica umalo pala sa stolica. Rekao je da je to čekao otkako je Selver prohodao, da je njegova rahmetli žena uvijek govorila kako će se njih dvoje uzeti, i da odmah zove Aminu. "Nemojte joj vi reći", molio je Selver. "Ja ću sam. Moram sam." Salko je otišao u kuću, a Selver je ostao pod lozom i mjerio puls na zglobu, brojeći naglas.
Amina je izašla u trenerci i s rukavicama za bašču, jer je presađivala paprike. Imala je trideset jednu godinu, radila je u apoteci u Visokom i bila jedina osoba u selu koja Selveru nije vjerovala kad kaže da je bolestan. "Šta si se toliko uparadio?" pitala je. "Ideš na sud?" Selver je ustao, popravio kravatu i počeo izdaleka, kako je dvije sedmice vježbao pred ogledalom. Rekao je da se znaju od djetinjstva, da su im kuće jedna do druge i da su im bašče, kako svi znaju, razdvojene samo potokom i pojasom zemlje ispod starog oraha, koji je od pamtivijeka njegov.
"Kako tvoj?" rekla je Amina i skinula rukavice. "Orah je naš. Moj pradjed ga je posadio." Selver je rekao da je orah posadio njegov pradjed, a da je njen pradjed samo stajao pored i davao savjete. Amina je rekla da u katastru piše drugačije. Selver je rekao da katastar ne zna ništa, jer ga je crtao jedan čovjek iz Kaknja koji je od podne bio pod gasom. Amina je rekla da je to sramota, da on dolazi u njihovu kuću u odijelu da im otme orah, i da ga neće dati makar ga on sam iskopao kašikom. "Ja nisam došao zbog oraha!" viknuo je Selver i uhvatio se za srce. "Nego zbog čega?" pitala je Amina. Selver je otvorio usta, osjetio da mu trne lijeva noga i rekao da on tu više ne ostaje ni minutu.
Otišao je preko potoka šepajući, s jednom nogom mokrom do koljena, jer je promašio kamen. Salko je izletio iz kuće s kafom na tacni i pitao gdje je zet. "Kakav zet?" rekla je Amina. "Došao je da nam uzme orah." Salko je spustio tacnu na sto tako da se kafa prolila. "Došao je da te prosi, nesretnice! Dvije sedmice je vježbao. Pola sela zna, samo ti ne znaš!" Amina je problijedila, pa pocrvenila, pa potrčala do potoka i počela dozivati Selvera, glasom kojim se doziva krava kad pobjegne.
Selver se vratio polako, s mokrom nogavicom i aparatom za pritisak u ruci. Sjeo je pod lozu. Amina mu je donijela peškir i rekla, mirno, da je orah, ako baš hoće, možda pola njegov. Selver je rekao da je ona vrlo razumna žena i da je to uvijek znao. Šutjeli su. Salko je iz kuhinje gledao kroz prozor i mahao Selveru da počne. Selver je udahnuo, rekao "Amina, ja bih" i u tom trenutku pod sto je dotrčao njegov Garo, stari barak, i legao Amini do nogu.
"Gle ga", rekao je Selver, raznježen. "Najbolji gonič od Visokog do Kaknja. Prošle jeseni je sam istjerao lisicu iz Mehinog kokošinjca." Amina se nasmijala. Rekla je da je Garo dobar pas, ali star, da hramlje na zadnju nogu i da mu je donja vilica kratka, a da je njihov Mrki pravi pas, tornjak, čista krv, s papirima iz Livna. Selver je rekao da Mrki nije pas nego tepih koji laje. Amina je rekla da Garo ne bi našao ni vlastiti rep. Selver je rekao da je Mrkijeva majka bila obična mješanka iz Kralupa. Amina je skočila sa stolice.
Svađa koja je uslijedila čula se do autobuske stanice. Salko je izašao da ih smiri i za pet minuta vikao glasnije od oboje, jer je on Garu godinama davao kosti i znao je da Garo ne hramlje, nego glumi. Selver je rekao da mu staje srce. Niko ga nije čuo. Onda je zastao usred rečenice, problijedio, sjeo na zemlju i polako se naslonio na stablo oraha. Oči su mu se zatvorile.
"Umro je", rekla je Amina. "Umro je zbog psa, prije nego što me pitao." Kleknula je, otkopčala mu kragnu, opipala puls onako kako su je učili na kursu prve pomoći i rekla ocu da donese vode. Puls je bio tu, brz i uvrijeđen. Salko je donio vodu i prosuo je Selveru po glavi sa svom ljubavlju koju je imao. Selver je otvorio oči. Prvo što je vidio bila je Amina, koja ga je držala za ruke. "Selvere", rekla je, "pitaj to što si došao pitati, dok si živ."
"Hoćeš li se udati za mene?" pitao je Selver mokre kose. "Hoću", rekla je Amina. Salko je rekao "Hvala Bogu", poljubio oboje u čelo, pa ih natjerao da se poljube kako treba, jer je, rekao je, ovo selo čekalo dovoljno. Poljubili su se ispod oraha, kratko i pomalo nespretno, pred Salkom, Garom i Mrkim. Selver je rekao da se ne osjeća nimalo loše, prvi put otkako zna za sebe.
"Ali Garo je ipak bolji pas", dodao je. "Nije", rekla je Amina, i dalje ga držeći za ruke. "Jeste." "Nije, i orah je naš." Salko je otišao u kuću po novu kafu, odmahujući glavom, i dugo se nije vraćao, jer je zvao sestru u Visoko da joj javi. Kad se vratio, njih dvoje su se još svađali pod orahom, sad oko toga u čijoj će kući živjeti. Garo i Mrki ležali su jedan pored drugog u hladu, na samoj međi, i nijednom nije smetalo čija je.