Vijest da se Sunčica Samardžić vraća iz Beča stigla je do porodice Šarić prije nje same. Selenina majka je u kuhinji na Bistriku tri puta prekrstila ruke, baka Stela je rekla da se u njihovoj lozi niko nikad nije razveo, a Šahin Tahirović, koji je tog nedjeljnog ručka sjedio kao zaručnik, jeo je grah i gledao u tanjir. Vjenčanje je bilo dogovoreno za januar. Sve što je moglo pokvariti svadbu, a Sunčica je izgledala kao baš takva stvar, trebalo je riješiti prije toga.
Poslije ručka baka Stela ga je pozvala u sobu sa satom i rekla da je on advokat, razuman čovjek i skoro član porodice. Sunčica se u Beču rastavila od svog muža Tibora, pokrenula je papire i sad bi da ih završi i ovdje, na sudu, pred cijelim gradom. "Reci joj da ne mora", rekla je baka. "Neka ostane udata na papiru, neka živi tiho. Žena može biti sama a da to ne objavljuje u općini." Šahin je rekao da će razgovarati s njom. Nije mu bilo jasno zašto mu se pri tome malo ubrzao puls.
Stan njenog pokojnog oca na Marijin Dvoru mirisao je na hladan zrak, jer je Sunčica držala prozore otvorene u novembru. Skuhala je kafu lošije nego iko koga je poznavao i izlila je bez izvinjenja. Imala je trideset tri godine, tamnu kosu skupljenu olovkom i pogled koji nije tražio dopuštenje. "Šta oni žele da ti kažeš?" upitala je prije nego što je on dovršio uvod. Šahin je pokušao reći nešto o ugledu porodice. "Dakle da ostanem udata za čovjeka koji je tri godine razgovarao sa mnom samo preko kalendara", rekla je. "Hvala. Moja baka je rekla isto, ali s manje pravnih izraza."
Nasmijao se, prvi put te sedmice, kao da mu je neko skinuo kaput. Ostao je sat i po, a kad je izašao na ulicu, shvatio je da je zaboravio sve što je došao reći. Narednih sedmica radili su zajedno oko papira: kod notara u Titovoj, kod prevodioca, u Katastru zbog očevog stana. Zastajali su na Latinskoj ćupriji i kupovali burek koji je ona jela stojeći, s lakatima na ogradi. Šahin je počeo hvatati sebe kako za svaku sitnicu iz dana ima pripremljenu rečenicu za nju. Selenu je i dalje zvao svako veče u devet. Cvijeće za nju kupovao je iz navike, kao što se plaća račun.
Selena je u međuvremenu birala salvete. Bila je mlada, uredna i pitoma, s nasmijanim očima koje su u svemu vidjele ono najbolje, i Šahin ju je volio onako kako se voli kuća u kojoj se odrastalo. Kad bi je pitao šta misli, odgovarala bi da je dobro što je on tu. Jednom je primijetila da od Sunčice nikad ne zna šta će čuti. "Zato je ona i otišla", rekla je sasvim mirno, miješajući čaj. "Ovdje se ne može ostati takav."
U kancelariji ga je tih dana zadržao Tomica, njegov partner, s papirima u ruci i pogledom koji nije išao uz papire. "Ljudi pričaju", rekao je. "Ne o nečem lošem. Samo da te viđaju na Ćupriji." "Radim za baku Stelu", rekao je Šahin. "Znam", rekao je Tomica. "Zato te i pitam jesi li siguran da si ti taj koji radi za nju." Šahin se našalio, spremio fascikle i izašao ranije. Na hodniku se zaustavio shvativši da je prvi put u životu slagao prijatelja, a da ga niko nije pitao ništa što bi se moglo nazvati pitanjem.
Pismo je napisao u srijedu uvečer, u kancelariji, poslije svih. Imalo je osam redova. U njemu nije bilo ni jedne riječi koju bi mogao pokazati Seleni. U petak je Sunčica rekla da joj treba zrak i da hoće na Žutu tabiju prije zalaska sunca, i on je otišao s njom uzbrdo Vratnikom, pored starih kuća s visokim kapijama, ne govoreći mnogo. Grad se spuštao ispod njih u dimu i magli, minareti su se pojavljivali jedan po jedan. Na zidinama je izvadio pismo iz džepa i pružio joj ga, kao da je riječ o ugovoru.
Nije ga otvorila. Držala ga je u ruci, pa ga stavila u džep kaputa, i dugo gledala prema Baščaršiji. "Nemoj mi govoriti šta piše", rekla je. "Znam da bih ostala." "Pa ostani." "Ne mogu. Ovdje bi me godinama zbog tebe gledali kao krivca, a Selena bi me jedina gledala bez ljutnje, i to je najgore." Pogledala ga je. "Zaručen si, Šahine. Ti si dobar čovjek i zato si mi bio jedini koga sam mogla slušati u ovom gradu. Nemoj me kvariti." Spustili su se niz stepenice bez riječi, a kod Mudželita je ona skrenula i sama otišla prema stanu.
Prve nedjelje decembra baka Stela je priredila večeru. Šahin je prvi put u mjesec dana ušao u kuću očekujući da bude iznenađen. Za stolom je sjedila cijela porodica, svi u dobrom raspoloženju, a pred baku su iznesene čaše. Selenin otac je ustao i saopštio da se vjenčanje pomjera za dvadeset treći decembar, jer se tako svima bolje poklapa s praznicima. Svi su pogledi u tom trenutku bili upereni u salvetu ili u čašu. Šahin je shvatio da je ova odluka donesena bez njega, da su tu odluku znale i tetke, i Selenin brat, i čak njegov partner Tomica, koji je izbjegavao da ga pogleda.
Sunčica je sjedila na kraju stola, u svijetlom džemperu, i pila sok. "Ja putujem u petak", rekla je tiho, kad je zagrajao smijeh. "Baka je našla da mi je Beč bliži nego što mislim." "Ko ti je kupio kartu?" upitao je Šahin, ne znajući da govori naglas. "Ja sam", rekla je, i nije ga pogledala. Baka Stela je digla čašu prema njemu s onim blagim osmijehom kojim je pola Bistrika godinama zatvaralo vrata.
Na stepeništu poslije večere zaustavila ga je Selena. Imala je ogrtač prebačen preko ruke i stajala je dva stepenika iznad njega, što ju je prvi put učinilo višom. "Nisam naivna", rekla je. "Znam od druge sedmice. Čekala sam da ti kažeš." "Šta bih ti rekao?" "Da je zakasnilo." Šahin je htio da govori, ali je ona podigla ruku. "Ne treba mi nikakvo objašnjenje. Samo mi reci jedno: ako te sada ne bih pustila, bi li ostao zbog mene ili zbog toga što si pristojan?" Šutio je predugo, a ona je kimnula, kao da je to odgovor koji očekuje i koji može nositi.
U petak u pola osam stajao je na autobuskoj stanici u Sarajevu sa Sunčičinim koferom u ruci. Niko ga nije zvao. Ona je izašla iz taksija u istom kaputu, s kosom pod šalom, i uzela koferčić od njega. "Ne moraš ovo", rekla je. "Moram", rekao je. Kad je vozač zatvorio prtljažnik, Sunčica ga je poljubila u obraz, kratko, kao da se pozdravlja s rođakom. Autobus je izašao iz stanice prema Zenici i Zagrebu. Dok se okretao, vidio je njenu ruku na staklu, a onda samo kišu na staklu.
Selena i on vjenčali su se dvadeset trećeg decembra u maloj sali općine, bez muzike i s mnogo cvijeća koje je birala njena majka. Bilo je lijepo. Svi su to govorili. Nekoliko sedmica kasnije, jednog januarskog jutra, Selena je uzela poštu iz sandučeta i ostavila na stolu jednu kovertu s austrijskom markom. "Za tebe je", rekla je. Otišla je u kuhinju, ostavila vrata otvorena i pustila vodu da teče. Šahin je sjeo za sto s kaputom na sebi i dugo nije otvarao kovertu.
