Rahman Drljević stajao je na autobuskoj stanici u Travniku od pola tri, u dobrom sakou i s kapom koju je držao u ruci. Fondacija mu je javila da stiže stažista iz doma u Zenici, da pomogne oko ovaca i sira, jer se sestra Rabija više nije mogla penjati do tora. Čekao je momka. Iz zadnjih vrata autobusa izašla je djevojka od devetnaest godina, crvenih vlasi, s ruksakom veličine ormara, i zaustavila se pred njim. "Vi ste sigurno gospodin Rahman", rekla je. "Ja sam Ozana Stojak i vozila sam se tri sata, a moram vam reći da ste prvi čovjek koji me ikada čekao na stanici."

Do sela ispod Vlašića pričala je bez prekida. Pričala je o ovcama koje je vidjela kroz prozor, o jednom zubaru iz Zenice, o tome kako je jednom pokušala napraviti jogurt u termosici. Rahman je vozio i klimao glavom. Nije rekao ni da je pogriješila, ni da je očekivao nekog drugog. Samo je jednom, na zadnjem zavoju, pročistio grlo i rekao: "Imamo kokoši." Ozana je rekla da je to divno, jer nikad nije upoznala kokoš koja ima ime.

Rabija je dočekala na vratima, s maramom na glavi i ključem u džepu. Pogledala je djevojku, pa brata, pa opet djevojku. "Ovo nije momak", rekla je. "Nisam", priznala je Ozana, "ali sam brza, i ne jedem mnogo, i znam da ćete me poslati nazad." Rabija je kuhala večeru u tišini. Ozana je govorila o svemu što joj je padalo na pamet, a ujutro je u štali već stajala kraj ovaca i pitala koja se zove kako. Rabija je dvije sedmice govorila da će je vratiti. Treće je prestala to govoriti.

Sir je bio posebna priča. Drljevići su pravili travnički sir još od Rahmanovog oca, u kamenoj kući s daskama od bukve, i Rabija je znala sve što treba znati o mlijeku, soli i tišini. Ozana je upijala svaku riječ i pravila svaku grešku koja se mogla napraviti. Prvi sir joj je pukao. Drugi se ukiselio. Rabija ih je oboje pojela, ne rekavši ništa, i tek navečer rekla: "Pitaj ovce, one te razumiju bolje od mene."

Rahman je govorio malo, ali Ozana je naučila da ga čita. Ujutro bi joj ostavio šolju čaja na prozoru staje, a uveče bi bez riječi popravio ono što je ona pokvarila tokom dana. Jedne večeri, dok su zajedno previjali jagnje, rekao je: "Ova kuća je godinama bila tiha." Ozana je čekala nastavak, ali ga nije bilo, i prvi put u životu shvatila je da jedna rečenica može biti cijelo pismo.

U zadružnom laboratoriju u Travniku, gdje su nosili uzorke na provjeru, radio je Orhan Bošnjak. Bio je mlad tehnolog, tih i uredan, s bilježnicom u kojoj je sve imalo broj. Nije volio pričljive ljude, a nije ni znao da ih ima toliko. Kad je Ozana trećeg dana oborila stalak s epruvetama, rekao je mirno: "Šargarepa, ovdje nije štala." Ozana je uzela kutlaču sa surutkom koju je nosila i prosula mu je na bilježnicu, na svih trideset stranica, jednom pokretom.

Nastala je tišina. Orhan je gledao u mokre brojeve. "Izvini se čovjeku", prošaptala je Rabija, koja je stajala na vratima, ali Ozana je već pobjegla niz hodnik. Poslije je cijelu sedmicu hodala po dvorištu i govorila ovcama da je čovjek bez duha ono što joj treba najmanje. Rahman ju je slušao i mudro šutio. U petak je Orhan ostavio na gazdinoj kapiji bilježnicu, suhu i prepisanu, i kratku poruku: "Žao mi je zbog šargarepe. Bilježnica je preživjela, nadam se i razgovor."

Ozana je poruku pročitala tri puta, ne priznajući ni sebi da joj je laknulo. Zatim ju je savila na četvrtine i zaglavila iza ogledala u hodniku, gdje ju je Rabija, brišući prašinu, nalazila svake sedmice i svake sedmice vraćala na isto mjesto.

Ona nije odgovorila. Umjesto toga, prijavila se na proljetno takmičenje sirara u Travniku, ono na kojem se dijelilo godinu dana plaćenog usavršavanja u velikoj mljekari u Sarajevu. Prijavio se i Orhan. Oboje su znali da je to takmičenje u kojem pobjeđuje onaj ko manje priča i više pazi, a Ozana je svake večeri tražila od Rabije još jedan savjet i svake večeri dobijala po jednu rečenicu, ni riječi više.

Zima je prošla u sirenju. Rabija ju je učila da osluškuje mlijeko, da ne požuruje grušanje, da ruke drži hladnima. Ozana je tri puta bacila cijelu kacu i tri puta nije zaplakala. U februaru je prvi put napravila kolut koji je Rabija stavila na policu, a ne u kantu za svinje. U martu je zadružni kombi stao na putu ispod sela, i iz njega je izašao Orhan s kutijom uzoraka. Posvađali su se oko soli, kao da su cijeli život radili zajedno. On je tvrdio da joj treba manje, ona da joj treba više, i tek kad je Rabija iznijela čaj, shvatili su da se oboje sporo, ali sigurno, približavaju istom broju, a nijedno nije htjelo da prvo popusti.

U šatoru na trgu, u subotu ujutro, njihova dva sira bila su stavljena jedan pored drugog. Ocjenjivač je prvo kušao Orhanov: čist, savršen, tačan kao formula. Zatim je kušao Ozanin, koji je mirisao na bukovinu i na tavan, i dugo je šutio. Rekao je da je razlika mala, ali da je ovaj drugi sir živ. Ozana je pobijedila za pola boda. Orhan je prvi stigao do nje i pružio ruku. "Čestitam", rekao je. "To je dobar sir." Pogledala ga je, pa ruku, pa opet njega. "Nikad se nisam izvinila za surutku", rekla je. "Nije ni bilo potrebe", rekao je on. "Vratila si mi brojeve u pravom redu."

Do kuće se vozila u Rahmanovom autu, sa zlatnim peharom u krilu i šutnjom koju niko nije pokušavao prekinuti. Na kapiji ih je dočekala Rabija, naslonjena na štap, i tek tada je Ozana vidjela da stara žena ne gleda ravno u njih nego malo pored. Ljekar je već sedmicu govorio da joj oči slabe, a ona je to od svih krila. Rahman je izašao iz auta i rekao: "Rabija će morati na operaciju u Sarajevo, pa na tri mjeseca ostati mirna. A farma mora raditi."

Tu noć Ozana nije spavala. Sarajevska mljekara bila je ono o čemu je sanjala otkad je prvi put pomirisala sir. Ujutro je sišla u kuhinju, uzela telefon i napisala poruku zadruzi: da odustaje od nagrade i ostaje na farmi, jer joj niko u životu nije ostavio kuću, a sad je ima. Rabija joj je sjela nasuprot i nije rekla ništa, samo je pružila ruku preko stola i stavila je preko Ozanine. Na stolu je ležao hljeb koji je Ozana ispekla, prvi koji nije bio sirov.

Dva dana kasnije, kad se vratila iz zadruge, u dvorištu je našla Orhana, s ruksakom na leđima i bez bilježnice. Rekao je da je zadruga pozvala drugoplasiranog, jer je prvoplasirana odbila. Da je on prihvatio, i da će u Sarajevu učiti godinu dana. Da će vikendom dolaziti vozom do Travnika i pješke do njih, jer mu se čini da ovdje ima još mnogo toga da nauči o siru i da je sve to, uostalom, pitanje redoslijeda. "Šargarepo", rekao je, i prvi put se nasmijao, "ne zaboravi mi ostaviti jedan kolut." Ozana nije ništa rekla. Ušla je u spremište i vratila se s najmanjim, najstarijim sirom koji je imala. Stavila mu ga je u ruksak, pa mu ispravila kragnu, kao da je to oduvijek radila.