Kuća je stajala na kraju ulice, posljednja prije šume, i od nje se do prve prodavnice išlo petnaest minuta pješice, ako se nije prelazilo preko blata. Sa zadnjeg prozora vidio se Vrbas, uzak i brz, a s prednjeg samo dimnjaci susjeda i brdo iza njih. Kad bi u oktobru pao prvi snijeg, Gornji Vakuf bi utihnuo za tri dana. Mersiha je to naučila u prvoj zimi, kao što se uči težak ispit: na teži način.

Imala je dvadeset godina kad se udala. Iz Mostara je donijela jedan kofer, jednu šivaću mašinu koju joj je majka Munira ostavila od svoje majke i naviku da se o svemu govori glasno, preko avlije. Osman Bešlić imao je četrdeset jednu godinu i bio je šumarski inspektor, čovjek koji je u službi i kod kuće vidio isto: red. Upoznali su se na vjenčanju jedne rođake, gdje je on cijelo veče sjedio uspravno i pio sok od višnje. Pitao ju je zna li šta je plan sječe. Nije znala. Rekao joj je i to je bio najduži razgovor koji su imali do vjenčanja.

Nije bio loš. To je bilo najteže objasniti kasnije, kad ju je neko pitao. Ustajao je u pet, vraćao se u pet poslije podne, večerao u šest i čitao do devet. Nikad nije podigao glas. Ostavljao joj je novac na stolu, računajući tačno koliko joj treba, i svake subote donosio hljeb iz pekare kraj džamije, jer je smatrao da je njen hljeb pretežak. Pitala se ponekad bi li primijetio da je nema. Zaključila je da bi, jer bi tada nestao i jedan tanjir.

Kad se rodila Nura, sve se promijenilo i ništa se nije promijenilo. Osman je dijete držao kao dokument koji treba pažljivo čuvati, a Mersiha kao topli hljeb. Noću je šaptala djevojčici o Neretvi, o Starom mostu i o majci koja prodaje smokve ispred zgrade, a Nura je gledala u strop kao da sluša nekoga drugog. Mersiha je pjevala sevdalinke tiho, da se ne čuje u susjednu sobu gdje je Osman spavao, i često bi se zaustavila usred stiha, jer joj se činilo da nema kome.

Četvrte godine u susjednu kuću, onu s plavim kapcima, doselio se novi veterinar. Zvao se Nusret Karahasan, bio je iz Sarajeva i imao je tridesetak godina, što je Gornji Vakuf primijetio prije nego što je on stigao do prve krave. Smijao se glasno, nosio staru kožnu torbu i vezao jednu čarapu naopako, a da to nije znao. Prvi put ju je zaustavio kod ograde, kad je Nura imala tri godine. "Kažu da ste iz Mostara", rekao je. "Ja sam tamo jeo najbolje breskve u životu. Kod jedne gospođe što ih prodaje na Rondou." "To je moja majka", rekla je Mersiha i sama se iznenadila što je prvi put otkako je stigla zvučala kao kod kuće.

Počelo je s breskvama, jer ih je jedne sedmice kupio na pijaci u Bugojnu i ostavio kod njene kapije u papirnoj kesi, bez poruke. Zatim su došle knjige, pa novine iz Sarajeva, pa pisma, koja je ostavljao u sanduče kad je Osman bio na terenu. Pisao je kratko i smiješno, ponekad o psima koje liječi, ponekad o njoj. Mersiha je prvo ta pisma bacala. Pa ih je čitala dva puta prije nego što bi ih bacila. Pa je jednog februarskog popodneva, sama u kuhinji dok je Nura spavala, odgovorila na jedno.

Nikad nije bilo više od toga. Sastali su se tri puta, kod drvarnice iza kuće, u sumrak, kad bi snijeg zapušio sve zvukove. Poljubio ju je jednom, brzo i nespretno, kao čovjek koji se boji da neće dobiti drugu priliku. Kad je rekao da u Zenici ima posao i da bi je tamo čekao, Mersiha je dugo gledala u svoje cipele. "Imam dijete", rekla je. "Imam muža koji me nikad nije povrijedio." "Znam", rekao je Nusret. "I zato ti ne govorim da dođeš. Samo govorim da postoji kuća u kojoj se smije."

Otišao je u martu, bez oproštaja. Sva njegova pisma, njih jedanaest, Mersiha je vezala trakom za kosu i stavila u donju desnu fioku šivaće mašine, ispod kalupa i konca, gdje Osman nikad nije gledao, jer nije šivao. Nekoliko dana nije mogla vidjeti fioku a da joj ne zadrhti ruka. Zatim je prestala. Kasnije je prestala i da se sjeća da je fioka tu, kao što se prestaje osjećati kamen u cipeli kad se čovjek navikne hodati nakrivo.

Prošlo je pet godina. Osman je dobio unapređenje i mjesto u Travniku, u šumarskoj direkciji, s platom o kojoj su se u Vakufu pričale legende. Preselili su se u drugu kuću, bijelu, na brežuljku iznad Lašve, s vrtom i pogledom na grad. Mersiha je pakovala do kasno u noć, a šivaću mašinu je ponijela u kamionu sa svim ostalim, ne misleći na ono što u njoj leži. Nura je u međuvremenu postala djevojčica od devet godina, ozbiljna, s očevim čelom i majčinim očima, koja je sama slagala olovke po veličini.

U Travniku je Mersiha počela disati. Imala je komšinicu, Neziru, s kojom je pila kafu svako jutro, imala je pijacu i imala je svoje prijateljice iz škole za roditelje. Ponekad bi se uhvatila da se smije glasno u kuhinji, pa bi pogledala Osmana kroz vrata, očekujući grdnju, a on bi samo okrenuo stranicu novina. Nusreta nije vidjela niti čula o njemu godinama. Kad bi joj ime iznenada izašlo na površinu, osjetila bi nešto slično malom ožiljku na koljenu: da se zna da je tu, ali ne boli.

Dogodilo se u novembru, jedne nedjelje, bez ikakvog razloga. Osman je odlučio da popravi šivaću mašinu, koja je već nekoliko sedmica vukla konac. Izvukao je ladicu za alat, pa onu ispod, i donja desna fioka se zaglavila. Povukao je jače, onako kako je radio sve, sistematski i bez ljutnje, i ona se otvorila uz tup zvuk. Unutra je bilo kalupa, konca i svežanj papira vezan crvenom trakom za kosu. Na vrhu je, tuđim rukopisom, pisalo: Mersihi, za kad zatreba.

Mersiha je to saznala kad je ušla s tržnice, s vrećom jabuka. Osman je sjedio za stolom, s pismima poravnatim pred sobom u uredan red, kako je slagao sve u životu. Nura je bila kod Nezirine kćerke. Prvo što je Mersiha vidjela bila je njegova ruka na prvom listu, ravna i mirna, i znala je. Spustila je vreću. Jabuke su se otkotrljale po podu i niko ih nije pokupio.

"Pročitao sam sve", rekao je Osman. "Ne tražim objašnjenje." Glas mu je bio isti kao kad bi govorio o sječi. "Datum zadnjeg pisma je pet godina star. Znači, ne radi se o nečemu što traje." "Nije se ni radilo", rekla je ona. "Nije se radilo o tome da te ne cijenim, Osmane. Bila sam sama." "Znam da si bila sama", rekao je. "Bila si sama u mojoj kući, a nisam to primijetio. I to je moja krivica, ali tvoja je ova." Pokazao je na svežanj. "Ne mogu dalje živjeti s tim, ni sa sobom, ni s tobom. Ne zato što sam ljut. Zato što sam sad morao sjediti i čitati kako te drugi čovjek nasmijavao, a ja za deset godina nisam znao da si zaboravila kako se to radi."

Plakala je, a on je sjedio. Nije viknuo, nije udario o sto, nije pozvao ni njenu majku ni svoju sestru. Rekao je samo da će ona otići u Mostar, dok se sve ne slegne, i da će Nura ostati s njim, jer joj je potrebna škola, red i jedan stabilan dom. Molila ga je, pa se ponizila, pa pokušala ljutnju, ništa nije pomoglo. "Neću ti je oduzeti", rekao je. "Viđat ćeš je. Ali ona neće rasti između dvije kuće. Dosta je jedna." Mersiha je tek tada razumjela da je bolje bilo da je viknuo, jer na vikanje se može odgovoriti.

Otišla je u utorak ujutro, autobusom u sedam i dvadeset. Nura je mislila da mama ide pomoći baki poslije operacije, jer joj je to otac tako rekao, tačnim i pažljivim riječima. Stajala je na stepeništu u školskoj jakni i mahala. Mersiha se okrenula prozoru i nije se okrenula natrag do Jablanice. Pored nje je sjedila starija žena s košaricom šljiva i nuđala joj ih, a Mersiha je odmahivala glavom i gledala kako se Neretva spušta niz kanjon, zelena i hladna, ista kao kad je kao djevojčica skakala sa Starog mosta.

Majka Munira dočekala ju je u hodniku zgrade, s maramom oko vrata i bez zagrljaja. "Znala sam", rekla je. "Od onog dana kad si se udala, znala sam da ćeš se vratiti, ne znam samo kako." "Mama", rekla je Mersiha. "Kad je ostavljaš, ostavljaš je zauvijek", rekla je majka. "Ono što si ponijela, nosi sama." Ali je tog večera postavila dva tanjira, a ujutro joj je ostavila kafu pored kreveta, ne rekavši ni riječ više.

Mersiha je našla posao u krojačkom ateljeu na Bulevaru, gdje su skraćivali nogavice i prepravljali vjenčanice za žene koje su se pitale hoće li im jednog dana biti prekratke. Šila je od osam do četiri. Svake druge nedjelje išla je autobusom do Jablanice, gdje bi je u kafani kod stanice čekao Osman s Nurom. Predavao bi joj dijete kao pošiljku, s kutijom sokova i bilješkom o ocjenama, pa bi otišao do auta i čekao. Nikad nije rekao ružnu riječ o njoj pred djevojčicom. Ona je to znala, i to je boljelo više od svega.

Nura je rasla. U jedanaestoj godini postala je tiha, u trinaestoj hladna, u petnaestoj je počela kratko odgovarati, onako kako je naučila od oca. Mersiha je donosila kolače, pa nove knjige, pa malu ogrlicu s plavim kamenom. Nura bi zahvalila uredno i stavila ih u torbu, kao da su to papiri koje treba odnijeti dalje. Jedne zime čula je preko majke od stare poznanice da se Nusret oženio i otišao u Austriju, ali nije htjela da razmišlja o tome ni sekundu. Ostalo joj je samo pogledati svoje ruke i zaključiti da su postale ruke njene majke.

Jedne nedjelje u martu Nura je došla sama, bez oca, s dvije torbe i kišom na kosi. Imala je sedamnaest godina i prvi put se sa majkom srela bez unaprijed dogovorenog sata. Sjele su u onu istu kafanu u Jablanici i dugo gledale svaka svoju čašu. "Tata kaže da nikad ne priča o tebi", rekla je Nura konačno. "Ali prošle godine sam ga čula kako razgovara s tetkom. Rekao je da je pogriješio što nije pitao zašto si bila nesretna." Mersiha je gledala u sto. "I šta je tetka rekla?" "Rekla mu je da nije kasno." "A šta je on rekao?" "Rekao je da za neke stvari jeste."

Autobus za Travnik dolazio je u pet. Nura je ustala, uzela torbe i zastala na vratima. Iz jedne torbe izvadila je omot od novina, težak, i stavila ga na sto. "Poslao ti je tata. Rekao je da ćeš znati šta je." Mersiha ga je odmotala. Unutra je bio svežanj konca, onog svijetloplavog koji je voljela, još u pakovanju, a ispod njega ključić od fioke koji je godinama visio na čiviluku u njegovoj kući. Na ključiću je bio papirić, ispisan njegovim ravnim rukopisom: Fioka je prazna. Tvoja je.

Nura je otišla. Kroz prozor kafane Mersiha je gledala kako autobus skreće ispred benzinske pumpe, kako joj kći sjedi pored prozora i ne maše, pa kako podiže ruku, polako, kao neko ko se tek sjetio da to postoji. Mersiha je ostala sjediti dok nije počelo da se smrkava. Konobar je pitao želi li još nešto. Rekla je da ne želi, pa se predomislila, i naručila kafu za dvije osobe, iako je bila sama.