Kofer koji se vratio na Mejtaš

Erol Halilović volio je trenutak kad automobil, u drugoj brzini, savlada posljednju strminu na Mejtašu i kad se iza krivine pojavi njegova kuća. Bila je to stara kuća s bijelim zidovima i novim krovom, s pogledom na cijelu kotlinu, kupljena prije šest godina i obnovljena tačno onako kako je on zamislio. Tog četvrtka u oktobru padala je sitna kiša, svjetla grada palila su se ispod njega jedno po jedno, i Erol je, gaseći motor, osjetio ono što je osjećao svako veče: da je sve na svom mjestu. Imao je četrdeset dvije godine, bio je regionalni direktor osiguravajuće kuće s kancelarijama od Bihaća do Trebinja, predsjednik upravnog odbora teniskog kluba i čovjek za kojeg niko nije mogao reći da je ikad povisio glas.

Brak mu je bio uređen kao i kuća. Ines je bila deset godina mlađa, prevodila je s njemačkog, lijepo se oblačila i na prijemima znala s kim treba razgovarati i koliko dugo. Nikad se nisu svađali. Erol je u tome vidio dokaz da su dobro izabrali, i kad bi mu prijatelji pričali o svojim bračnim nevoljama, slušao ih je sa sažaljenjem čovjeka koji je svoje poslove uredio na vrijeme. Četvrtkom Hašima, žena koja im je održavala kuću, nije dolazila, pa ga nije iznenadilo što je u prizemlju mrak.

Pismo je bilo na toaletnom stoliću u spavaćoj sobi, naslonjeno na bočicu parfema, s njegovim imenom ispisanim Inesinim uspravnim rukopisom. Pročitao ga je stojeći, u kaputu. Ines je pisala da odlazi večeras, s Mirnesom Beširevićem, i da se neće vraćati. Pisala je da ga ne mrzi i da mu ništa ne zamjera, osim jedne stvari koju ne zna objasniti, a to je da je u ovoj kući sve uvijek bilo ispravno i ništa nije bilo živo. Na kraju je napisala da će se advokat javiti zbog papira i da mu je ključeve od svog auta ostavila u fioci u hodniku.

Pročitao je pismo još jednom, sporije, kao što je čitao ugovore s nejasnom klauzulom. Prvo što je osjetio nije bio bol, nego stid, toliko jak da se okrenuo prema prozoru kao da ga neko gleda. Mirnes Beširević. Kolumnista sedmičnika koji je izlazio samo zato što mu je Erolova firma svakog mjeseca plaćala dvije strane oglasa. Čovjek koji je nosio šal i u maju i na prijemima pričao o poeziji. Erol je vidio kako će to izgledati: sastanak uprave u ponedjeljak, pogledi preko stola, majka koja će pitati šta je on to propustio, ljudi u teniskom klubu koji će ušutjeti kad on uđe. Vidio je sebe u ogledalu toaletnog stolića, u dobrom kaputu, s prosijedim sljepoočnicama, i taj čovjek mu se odjednom učinio smiješnim.

Sišao je u dnevnu sobu, ne paleći svjetlo, i sjeo u fotelju. Počeo je smišljati šta će reći. Da je Ines otišla sestri u Beč, recimo, na nekoliko sedmica. Da su se dogovorili da se razdvoje, mirno, kao odrasli ljudi. Svaka verzija zvučala je bolje od istine, i svaka je imala istu manu, jer je u njoj ostajao on, sam, u kući na Mejtašu, dok neko u gradu priča kako je zapravo bilo. Zgužvao je pismo u šaci, a onda ga je, ne znajući zašto, ispravio na koljenu i stavio u unutrašnji džep kaputa.

Tada je čuo ključ u bravi. Vrata su se otvorila, neko je u hodniku spustio nešto teško, i upalilo se svjetlo. Ines je stajala na pragu dnevne sobe, mokre kose, a iza nje, kod ulaznih vrata, stajao je mali kofer. Nije očekivala da će on biti tu, u mraku, u kaputu. Dugo su se gledali. "Nisam mogla", rekla je na kraju. Mirnes ju je čekao u autu kod Vječne vatre, ispričala je, i kad su krenuli niz Titovu, na semaforu kod Marijin Dvora izašla je iz auta i uzela taksi nazad. Nije mu ništa objasnila. Nije ni sebi.

Erol je ustao. Ono što je osjetio u tom trenutku bilo je toliko blizu olakšanju da ga je i sam tako nazvao. Ali ispod olakšanja, kao voda ispod leda, podigla se druga stvar, sitna i tvrda, i on joj se prepustio jer mu je bila poznatija od svega drugog: osjećaj da je u pravu. "Sjedi", rekao je, glasom kojim je na sastancima otvarao teške tačke dnevnog reda. Ines nije sjela.

Govorio je dugo, mirno i uredno. Rekao je da je razumije bolje nego što ona misli. Da su ljudi slabi i da i najbolji ponekad pogriješe. Da je važno samo to što se vratila, jer to znači da je, na kraju, shvatila šta je dužnost i šta se duguje kući, imenu, njemu. Rekao je da ovo niko ne mora saznati. Da će on biti velikodušan, jer to sebi može priuštiti. Govorio je o Mirnesu kao o grešci u obračunu, koju treba ispraviti i zaboraviti, i o sebi kao o čovjeku kojem je nanesena nepravda i koji je, uprkos tome, spreman oprostiti. Što je duže govorio, to mu se više sviđalo kako zvuči.

Ines ga je slušala stojeći, ne skidajući mokru jaknu. Kad je zastao da udahne, rekla je: "Nisam se vratila zbog dužnosti, Erole. Vratila sam se jer sam kukavica." On je odmahnuo rukom kao da tjera muhu. Rekao je da je to sad svejedno i da je važno šta će ona od sutra raditi. Ona ga je pitala da li ga je, dok je čitao pismo, išta zaboljelo, osim toga šta će reći ljudi. Erol je otvorio usta i shvatio da nema odgovora koji bi mogao izgovoriti a da ne slaže. Zato je rekao da je to pitanje nepošteno, s obzirom na to ko ga postavlja i nakon čega.

"U pravu si", rekla je Ines. Rekla je to bez ironije, i to je bilo gore od ironije. Skinula je jaknu, objesila je na čiviluk u hodniku, kao svako veče, i otišla u kuhinju. Erol je čuo kako otvara frižider, vadi posudu sa sarmom koju je Hašima ostavila u srijedu i pali ringlu. Čuo je zveckanje dva tanjira. Za deset minuta pozvala ga je na večeru, istim glasom kojim ga je zvala šest godina.

Jeli su za kuhinjskim stolom, pod lampom koju je on izabrao u Grazu. Ines je pitala kako je bilo na poslu. Erol je odgovorio. Ona je klimala glavom na pravim mjestima. Rekla je da će u subotu, naravno, doći s njim na prijem kod predsjednika uprave i da će obući zelenu haljinu, jer je to njemu draga haljina. Rekla je da Mirnesa više nikad neće spomenuti. "Bit ću sve što hoćeš", rekla je, slažući tanjire u sudoper. "Sve što je bilo prije. Samo me nemoj pitati za više od toga."

Erol je sjedio za stolom i gledao njena leđa. Tek tada je razumio šta mu nudi. Nudila mu je upravo ono što je maloprije tražio: kuću u kojoj je sve na svom mjestu, ženu koja zna s kim treba razgovarati i koliko dugo, brak bez svađe. Nudila mu je to potpuno i pošteno, i on je znao da će to trajati godinama, da će ona svako veče postavljati dva tanjira i smiješiti se na prijemima, a da on nikad više neće znati šta misli dok gleda kroz prozor prema gradu. Pokušao se sjetiti ijedne večeri prije ove kad je znao šta ona misli. Nije se mogao sjetiti nijedne.

"Ovo nije pošteno", rekao je. Glas mu je bio tiši nego što je htio. "Ja nisam ništa skrivio. Ja sam bio ovdje. Ja sam sve uradio kako treba." "Znam", rekla je Ines. "Ti si uvijek sve uradio kako treba." Okrenula se prema njemu, s krpom u ruci, i u njenim očima nije bilo ni prkosa ni kajanja, samo umor. Erol je čekao da kaže još nešto, bilo šta, da ga optuži ili zamoli, jer bi tada mogao biti u pravu još jednom. Ona je samo objesila krpu na ručku rerne.

Ustao je i otišao u hodnik. Kaput je i dalje bio na njemu. Pipnuo je džep i osjetio papir. Ines je izašla na vrata kuhinje i pitala ga kuda ide. Rekao je da ne zna. "Vratila sam se", rekla je tiho, kao da ga podsjeća na nešto što je zaboravio. "Jesi", rekao je Erol. "Ti jesi." Otvorio je vrata i izašao na kišu. Auto je ostavio u dvorištu. Spustio se pješice niz strme ulice Mejtaša, prema svjetlima grada, korakom čovjeka koji je zakasnio na sastanak.

U kuću na Mejtašu više se nije vratio. Te noći je spavao u hotelu kod Skenderije, a sedmicu kasnije poslao je vozača iz firme po odijela i knjige. Hašima je sve spakovala u tri kutije i u posljednju, odozgo, stavila teniski pehar, jer joj je gospođa rekla da on to voli. Erol je kasnije iznajmio stan na Grbavici, s pogledom na isti grad, samo s druge strane. Pismo je zadržao. Ležalo je u fioci noćnog ormarića, presavijeno na četiri dijela, i on ga je ponekad vadio, ne da ga čita, jer ga je znao napamet, nego da provjeri da li je ona rečenica o kući u kojoj je sve ispravno i ništa nije živo još uvijek tamo.