Trojka ide od Ilidže do Baščaršije i nazad, kroz cijeli grad, za nešto više od sat. Ko je vozi zimi, zna gdje se na šinama skuplja led, kod kojeg semafora na Marijin Dvoru putnici počinju gurati i koja stanica na Alipašinom Polju ima nadstrešnicu koja ne štiti ni od čega. Žene koje su radile na trojci, vozačice i kontrolorke, znale su sve to napamet. Znale su i Riada Pobrića, dispečera iz staklene kabine u remizi, čiji su glas slušale preko radija svaki dan, od prve jutarnje smjene do posljednjeg tramvaja.
Riad je imao trideset osam godina, nikad se nije ženio i imao je glas zbog kojeg su putnici, kad bi ga čuli iz vozačeve kabine, pitali ko je to. "Trojka sedam, kasniš dvije minute, ali tebi je oprošteno", govorio je, i vozačica trojke sedam smiješila se cijeli dan. Na noćne smjene donosio je burek iz pekare kod Stupa, pamtio rođendane i znao kome muž radi u Njemačkoj, a kome je dijete bolesno. Imao je stari crveni golf i običaj da nedjeljom nekoga povede na Vrelo Bosne. Niko u remizi nije mogao reći koga tačno, jer se to mijenjalo.
Anesa Mujanović radila je kao kontrolorka treću godinu i dugo mu se nije dala. Imala je dvadeset sedam godina, kratku kosu i glas kojim je u punom tramvaju govorila "karte, molim" tako da su i najglasniji mladići vadili novčanike. Riadu se smijala u lice. Ali on je bio strpljiv. U oktobru ju je poslije smjene čekao ispred remize s dvije kafe, u novembru su prvi put otišli na Vrelo Bosne, i dok su s mostića gledali labudove, rekao joj je da je ona jedina koja ga razumije. Tada ga je poljubila, na mostiću, i cijelu zimu poslije toga mislila je da je to bila njena odluka.
U januaru se nešto promijenilo. Riad ju je i dalje pozdravljao kad bi prošla pored kabine, ali joj je dao noćne smjene, prestao se javljati poslije osam i jedne nedjelje nije došao, jer mu je, kako je napisao, bila bolesna majka. Te iste nedjelje Ankica, vozačica s petnaest godina staža, vidjela je crveni golf na parkingu kod Vrela Bosne, a u njemu Riada i malu Belkisu, koja je u remizu došla tek u decembru.
Anesa ga je pitala samo jednom. Sačekala je da ostane sam u kabini, pokucala na staklo i pitala ga šta se desilo. Riad je skinuo slušalice, nasmiješio joj se kao putnicima i rekao da je umoran, da ima mnogo posla i da ne pravi scene na radnom mjestu, jer je ona pametnija od toga. Onda je pritisnuo dugme na radiju i rekao: "Trojka dva, kreni, zeleno ti je." Anesa je stajala pred staklom dok joj nije postalo jasno da je razgovor završen.
Ankica je ono što je vidjela kod Vrela Bosne ispričala u sobi za odmor, uz čaj, ne gledajući u Anesu. Tada se Jadranka Pejić, najstarija vozačica u smjeni, nasmijala na način koji se nikome nije svidio. Izvadila je telefon, prelistala poruke dvije godine unazad i pročitala naglas: "Ti si jedina koja me razumije." Ankica je pocrvenjela i izvadila svoj telefon. Ista rečenica, od prošlog proljeća, s istim cvijetom na kraju. Anesa nije morala vaditi svoj. Znala je da je kod nje isto. Belkisa, koju su pozvale sutradan, plakala je deset minuta, a onda je pokazala i svoju poruku, staru tačno sedam dana.
"Neće on nama birati smjene", rekla je Jadranka. "Mi ćemo njemu." Ankica se uplašila za posao, jer ima kredit i dvoje djece u školi, ali Jadranka joj je rekla da niko ne dobija otkaz zbog razgovora u sobi za odmor. Rekla je i nešto o čemu nikad nije pričala: da joj je Riad pisao one zime kad se razvela, kad nije imala s kim progovoriti ni riječ, i da se dvije godine stidjela što mu je vjerovala. Plan je bio jednostavan i nije imao ništa u sebi što bi se moglo prijaviti upravi. Belkisa će ga u petak zamoliti da poslije posljednjeg tramvaja ostane u sobi za odmor, jer ima nešto da mu kaže. Ostale će već biti tamo. Jadranka je rekla da ga niko neće ni dirnuti. "Samo će birati", rekla je. "Jednu. Pred svima. Neka vidi kako je to kad se čovjek mora odlučiti."
U petak je padao snijeg. Posljednja trojka ušla je u remizu nešto prije ponoći, i žute kompozicije stajale su u redovima, ugašenih svjetala, kao stado koje spava. Soba za odmor bila je na prvom spratu, iznad radionice: stari radijator, aparat za kafu koji je radio kad je htio, sto prekriven voštanim platnom i izblijedjeli plakat s olimpijskim Vučkom. Kad je Riad ušao, nasmijan, s kutijom bureka i snijegom na ramenima, Belkisa je stajala kod prozora. Ankica, Jadranka i Anesa sjedile su za stolom. Jadranka je ustala, zaključala vrata i stavila ključ u džep jakne.
"Šta je ovo", nasmijao se Riad, "sindikalni sastanak?" Niko se nije nasmijao. Jadranka mu je pokazala stolicu na čelu stola, i on je sjeo, jer je bio čovjek koji uvijek sjedne kad mu žena pokaže stolicu. Onda je Ankica pročitala svoju poruku. Pa Jadranka svoju. Pa Belkisa, glasom koji joj je drhtao. Iste riječi, isti cvijet, isti obećani vikend u Mostaru, koji nijedna od njih nikad nije vidjela. Anesa nije čitala ništa. Gledala ga je preko stola, i on je prvi put te večeri skrenuo pogled.
Pokušao je onako kako je uvijek pokušavao. Rekao je Ankici da je ona njemu bila posebna, Jadranki da mu je bila kao starija sestra, Belkisi da je još mlada i da ne razumije šta je pročitala. Jadranka ga je prekinula. "Riade", rekla je, "nisi ti nas zvao na sastanak. Mi smo tebe. I ne izlaziš odavde dok ne izabereš. Jednu od nas. Naglas." On je ustao i krenuo prema vratima, pa se sjetio ključa i stao. Rekao je da će zvati čuvara. Posegnuo je za telefonom na stolu, ali Ankica je bila brža i spustila ga u limenu kutiju za čaj.
"Ne treba ti čuvar", rekla je Jadranka. "Mi imamo grupu na Viberu. Remiza, sve smjene, tri stotine ljudi. Ja sam tamo administrator." Podigla je svoj telefon. "Četiri poruke, ista rečenica, isti cvijet. Ili biraš, ili ja šaljem, i od ponedjeljka svaki vozač u gradu, kad te čuje preko radija, zna ko te jedini razumije." Riad je pogledao Jadranku, pa Ankicu, pa Belkisu kod prozora, i lice mu se promijenilo. Više nije bilo šarmantno. Bilo je umorno i zlo, i odjednom starije.
"Dobro", rekao je. "Hoćete da biram? Biram." Nagnuo se preko stola i pokazao na Anesu, kao što se pokazuje tramvaj koji kasni. "Nju. Anesu. Jeste li sad zadovoljne?" Rekao je to ne gledajući je, glasom kojim se kupuje karta, i u sobi je postalo tako tiho da se čuo radijator.
Sve su se okrenule prema Anesi. Belkisa je kod prozora zadržala dah. Anesa je polako ustala. Pogledala je Riada, njegove ruke na voštanom platnu, snijeg koji mu se topio na kragni, i nešto se u njenom licu zatvorilo, kao vrata tramvaja kad krene. "Neću te", rekla je. Rekla je to mirno, onim glasom kojim je govorila "karte, molim". "Jadranka, daj mu ključ."
Jadranka mu je dala ključ. Ankica je izvadila telefon iz kutije za čaj i spustila ga na sto. Riad je uzeo telefon i jaknu i izašao bez riječi, ostavivši vrata otvorena. Čule su ga kako silazi niz metalne stepenice, kako mu koraci škripe po snijegu između tramvaja i kako se crveni golf na parkingu pali tek iz trećeg puta. Niko se nije radovao. Ankica se nasmijala, preglasno, pa ušutjela. Belkisa je plakala. Jadranka je stavila vodu za čaj i dugo stajala okrenuta leđima, iako je voda odavno provrila.
Anesa je sjedila za stolom, pred kutijom bureka koju je on donio i koja se hladila, neotvorena. Nije plakala. U ponedjeljak je radila u prvoj jutarnjoj smjeni na trojci, od Ilidže prema gradu. Na Marijin Dvoru ušao je mladić u kožnoj jakni, bez karte, i nasmiješio joj se onim osmijehom koji sve olakšava. Anesa je napisala kaznu ne podižući pogled, otkinula listić i pružila mu ga, i tek kad je mladić izašao dvije stanice kasnije, primijetila je da joj se ruka trese.