Mladi su te večeri, u bašti kafane uz Vrbas, raspravljali o tome koliko čovjek treba znati o porodici u koju se ženi. Jedni su govorili da je dovoljno znati djevojku, drugi da se uvijek ženiš i njenim ocem. Miloš Vujić, koji je imao sedamdeset dvije godine i koji je dotad slušao šuteći, s rukama na štapu, rekao je na kraju da nije stvar u tome koliko znaš, nego u tome koje jutro slučajno vidiš. Kad su ga pitali šta time hoće reći, naručio je još jednu kafu i ispričao im ovo.

Imao sam dvadeset četiri godine i bio sam zaljubljen do ušiju. Ne smijte se, tako se kaže, ali kod mene je bilo doslovno. Završio sam mašinstvo, čekao posao i živio kod majke na Boriku, a sve što sam radio, radio sam da bih vidio Nataliju Kosorić. Bila je visoka, imala je dugačak vrat i osmijeh koji je počinjao u očima, a tek onda silazio na usta. Pola Banje Luke bilo je zaljubljeno u nju. Ja sam bio samo najuporniji. I njen otac me je volio, ili mi se tako činilo. Zvao me je na nedjeljne ručkove, pitao me za mašine, točio mi rakiju sam, iz svoje boce, i obećao mi mjesto u konstrukcionom birou firme čim mi stigne diploma.

Bal je bio dobrotvorni, za dječiju bolnicu, u februaru, u velikoj sali starog hotela blizu Gospodske ulice. Svirao je orkestar iz Doma kulture, žene su nosile duge haljine, a muškarci odijela koja su im bila tijesna u ramenima. Natalija je bila u bijelom, s karanfilom zakačenim ispod ramena. Plesao sam s njom valcer, pa tango, pa opet valcer, i kad god bi joj neko drugi prišao, rekla bi da je taj ples već obećala meni. Nisam pio ništa. Bio sam pijan od nje i od muzike, i od toga što je sala mirisala na kolonjsku vodu, na vosak i na snijeg koji su ljudi unosili na kaputima.

Pred kraj, oko dva sata, organizatori su zamolili direktora Kosorića da s kćerkom otvori posljednji valcer. Velimir Kosorić bio je direktor najveće drvne industrije u gradu, čovjek čije se ime s poštovanjem izgovaralo i u kafanama i u gradskim kancelarijama. Bio je visok kao ona, sijed, uspravan, s brkovima koje je njegovao kao da su dio službe. Ljudi su se razmaknuli i napravili krug. On je pružio ruku kćeri, lagano se naklonio, i orkestar je počeo.

Nije plesao mnogo, ali je plesao tačno, sa starinskom ozbiljnošću ljudi koji su ples učili na kursu u mladosti. Pogledao sam mu cipele. Bile su crne, stare, više puta pođonjene i uglancane do sjaja, i to me je dirnulo više od svega, jer sam znao da taj čovjek ima novca za stotinu novih. Kasnije sam čuo da ih nosi namjerno, jer voli reći da je iz radničke kuće i da ne zaboravlja odakle je. Kad je valcer završio, doveo je Nataliju do mene, kao da mi je predaje, rekao: "Čuvaj mi je, mladiću", i otišao do svog stola. Ljudi su mu pljeskali. Ja sam pljeskao najjače.

Natalija mi je na rastanku, na stepenicama hotela, dala svoj karanfil. Rekla je da ga stavim u vodu i da će doći provjeriti da li sam ga sačuvao. Bio je to, mislim, najsretniji trenutak u mom životu, i znam to tako sigurno zato što je trajao još samo tri sata.

Nisam mogao spavati. Kod kuće sam stavio karanfil u čašu, presvukao se i opet izašao, u pet ujutro, jer mi je soba bila tijesna. Padao je sitan snijeg. Hodao sam uz Vrbas, preko mosta i dalje niz obalu, i noge su me same nosile prema kući Kosorića, koja je bila odmah iza fabričkog kruga drvne industrije, uz rijeku. Htio sam samo vidjeti njen prozor. Zamišljao sam da ni ona ne spava i da misli na mene.

Kad sam se približio ogradi fabričkog kruga, čuo sam glasove. U dvorištu, pod reflektorom, između složenih dasaka, stajala su dva reda radnika u plavim kombinezonima, licem jedni prema drugima, kao špalir na svadbi. Između njih, na početku reda, stajao je čovjek od šezdesetak godina, bez jakne, u košulji, s kapom u ruci. Pored njega, na snijegu, ležala je vreća iz koje su ispale cjepanice. A ispred svih, u dugom crnom kaputu preko svečanog odijela, stajao je direktor Kosorić.

Kasnije sam saznao šta se desilo. Mićo Gajić, noćni čuvar, dvadeset godina u firmi, uhvaćen je kako iz kruga iznosi vreću otpadnog drveta. Kod kuće je imao bolesnu ženu i hladnu peć. Neko je u četiri ujutro nazvao direktora, i direktor je došao pravo s bala, ne presvlačeći se. Postrojio je prvu smjenu koja je stigla i naredio da Mićo prođe između njih, polako, od početka do kraja reda, a da mu svaki radnik, dok prolazi, kaže u lice jednu riječ. Lopov.

I tako je bilo. Mićo je išao korak po korak, pognute glave, s kapom pritisnutom uz prsa kao u crkvi, a ljudi su govorili, jedan za drugim, neki glasno, neki tiho, neki gledajući u snijeg. Lopov. Lopov. Lopov. Direktor je išao pored njega i slušao. Kad su stigli do jednog mladića pri kraju reda, momak je promrmljao nešto što se nije čulo. Kosorić je stao. Prišao mu je toliko blizu da su im se lica gotovo dodirivala i rekao mirno, istim glasom kojim mi je prije tri sata rekao da mu čuvam kćer: "Glasnije. Ili ćeš sutra ti stajati na njegovom mjestu." Momak je rekao glasnije. Glas mu je pukao na pola riječi.

Onda se direktor okrenuo i pogledao prema ogradi. Vidio me je. Znam da me je vidio, jer sam stajao ispod ulične lampe, u istom kaputu u kojem sam bio na balu, i jer mu se na trenutak nešto pomjerilo na licu. Ali onda je skrenuo pogled, kao da sam bilo ko, prolaznik, pas, i rekao predradniku da Miću isprati do kapije i da mu se plata za taj mjesec ne isplati. Izvadio je rukavice iz džepa kaputa i navukao ih, prst po prst. Tako sam ga i zapamtio. Rukavice, prst po prst.

Ne sjećam se kako sam došao kući. Sjećam se da mi je bilo muka, onako kako ti je muka kad pojedeš nešto pokvareno, samo što ja ništa nisam pojeo. Majka me pitala šta mi je, a ja sam rekao da sam se umorio od plesa. Karanfil je stajao u čaši na stolu. Dugo sam ga gledao. Nisam ga bacio. Ali tog dana nisam otišao kod Kosorića na ručak, iako sam bio pozvan, a nisam otišao ni sljedeće nedjelje.

Ljubav, djeco, ne prestaje odjednom. Gasi se kao peć. Viđao sam Nataliju još tog proljeća, nekoliko puta. Ona nije znala ništa, nije bila kriva ni za šta i bila je lijepa kao i prije. Ali kad bi se nasmijala, onim osmijehom koji je počinjao u očima, ja bih vidio dvorište, snijeg i rukavice, prst po prst. Jednom smo šetali ispod Kastela, pored rijeke, i ona mi je rekla da otac pita zašto više ne dolazim i da me posao u birou još čeka. Pitala me šta mi je. Nisam znao šta da joj kažem. Kako da kažeš djevojci da si se odljubio zbog njenog oca? Na jesen se udala za jednog doktora iz Prijedora. Čuo sam da je bila sretna. Nadam se da jeste.

"A ja?" nasmijao se Miloš kad ga je jedna djevojka iz društva pitala šta je bilo s njim. "Ja nisam otišao raditi u drvnu industriju, iako mi je posao tamo već bio obećan. Otišao sam u jednu malu radionicu u Laktašima i tamo ostao trideset godina. Kosorić je dobio orden, a poslije i ulicu, ne ovdje, nego u svom rodnom mjestu. Ne znam da li je bio loš čovjek. Možda je vjerovao da tako treba. Možda je znao nešto što ja nisam znao." Zašutio je i gledao u rijeku. Mladi su šutjeli s njim. Na kraju je neko pitao šta je bilo s karanfilom. "Stajao je u čaši dok nije uvenuo", rekao je Miloš. "Onda ga je majka bacila. Nisam joj rekao da ne baci."