Ljubavnica bez imena na smrtovnici

Na smrtovnici zalijepljenoj na stub ispred Šarene džamije pisalo je da je Zarfa Kurspahić preselila na ahiret u nedjelju navečer, u osamdesetoj godini, i da će se dženaza klanjati danas, u ponedjeljak, u četrnaest sati. Ispod toga su bila imena ožalošćenih: sin Vahid, snaha Sabira, unuka Ilhana, sestre Hata i Šuhra, brat Šaćir, ostala rodbina, komšije i prijatelji. Naida ih je pročitala dvaput, kao što je nekad u školi čitala spisak primljenih. Onda je stajala na trotoaru s ključevima auta u ruci i mislila da je ona, ako je ovdje uopće ima, u onom posljednjem redu, između komšija i prijatelja, gdje stane svako ko nije niko.

Šest godina Vahid je dolazio ponedjeljkom. Radio je u Sarajevu kao nadzorni inženjer, petkom se vraćao u Travnik, ženi i kćerki, a u ponedjeljak u sedam uveče zvonio je na njena vrata na Grbavici. Uvijek s istom platnenom torbom: u njoj pita od njegove majke, komad vlašićkog sira, nekad tegla pekmeza od šljiva. "Mama je poslala za kolegicu", govorio je prvih mjeseci i smijao se, jer je jednom kod kuće rekao da u kancelariji ima kolegicu koja živi sama i hrani se iz pekare. Od tada je Zarfa svake nedjelje pekla jednu tepsiju više. Naida je s vremenom naučila po piti pogoditi šta se u Travniku dešava: krompiruša u januaru, zeljanica čim na pijacu stigne prvi špinat, sirnica kad je Zarfu boljelo koljeno i nije joj se dalo razvlačiti dugo.

Naida ju je čula samo jednom. Bilo je to druge zime. Vahid je bio pod tušem kad mu je zazvonio telefon, na ekranu je pisalo Mama i zvonilo je treći put, pa se Naida javila, misleći da se nešto desilo. "Jesi li ti ta kolegica, kćeri?", pitao je glas koji je zvučao kao da istovremeno miješa nešto na šporetu. "Je li pita bila slana? Vahid uvijek kaže da je taman, a rekao bi da je taman i da je soli kao u moru." Naida je rekla da je bila taman. Bila je preslana, uvijek je bila preslana, ali Naida je to rekla onako kako je i kasnije, godinama, govorila da joj ne smetaju prazni vikendi.

Jutros u šest stigla je poruka: "Umrla mi je mama." Ništa poslije toga. Do jedanaest je sjedila u kancelariji i gledala u ekran, a onda je uzela slobodan dan i krenula prema Travniku, kroz Kiseljak i Busovaču, iza kamiona natovarenog drvima. U Vitezu je stala kod cvjećare i kupila bijele ruže. Tek kad je parkirala ispod Starog grada i vidjela ljude kako šutke idu prema džamiji, praznih ruku, sjetila se da na dženazu niko ne nosi cvijeće. Ruže je ostavila na zadnjem sjedištu, pod jaknom, kao da ih od nekoga krije.

Žene su stajale uz zid harema, odvojene od safova, u tamnim mantilima i s maramama vezanim ispod brade. Naida je iz torbe izvadila svoju svilenu maramu, prejarko plavu za ovaj dan, i zavezala je kao one. Tabut je bio pokriven zelenim pokrovom. Vahid je stajao u prvom safu i ona je prepoznala njegov vrat, ali ne i košulju. Neko mu ju je ispeglao u Travniku. Među ženama, dva koraka od nje, stajala je Sabira, uspravna, s rukom na ramenu djevojke od sedamnaest godina koja je imala Vahidove obrve. "Čija si ti, kćeri?", tiho je pitala starija žena pored Naide. "S posla sam. Od Vahida." "Lijepo od tebe. Zarfa je pola Travnika nahranila." "Znam", rekla je Naida, i odmah se pokajala, jer ju je žena pogledala pažljivije.

Poslije klanjanja muškarci su podigli tabut na ramena i ponijeli ga prema mezarju, brzo, mijenjajući se u hodu. Žene su ostale. Kad je prolazio uz zid, Vahid ju je ugledao. Na njegovom licu vidjela je nešto što za šest godina nije vidjela nijednom. Nije to bila tuga. Bio je to strah. Skrenuo je pogled i namjestio rame pod tabutom, i Naida je razumjela da se on nje boji, ovdje, na dan kad sahranjuje majku.

Nije trebala ići u kuću. Ali žene su polako krenule niz ulicu prema Lašvi, prema kući Kurspahića, i ona je išla s njima, onako kako te nosi gužva. Ispred vrata su bile poredane cipele, ravne, crne, iznošene. Izula je svoje čizme s potpeticom i stavila ih na kraj reda, gdje su stajale kao gost koji je pogriješio adresu. Unutra su žene sjedile na sećiji i na stolicama donesenim od komšija. Na zidu iznad sećije visila je fotografija s nečije svadbe, na kojoj je Vahid, mlađi i mršaviji, stajao između majke i Sabire. Jedna starija žena tiho je učila, a ostale su šutjele i gledale u svoje ruke.

Sabira je obilazila sobu s tacnom i fildžanima. Kad je stigla do Naide, zastala je. "Vi ste?" "Naida. Radim s Vahidom." Sabira ju je gledala dugo, mirno, onako kako se gleda račun za koji se već zna da nije tačan. "Ah", rekla je. "Vi ste ta kolegica iz Sarajeva." Spustila je tacnu na sto, otišla u kuhinju i vratila se s plastičnom posudom umotanom u kuhinjsku krpu. "Mama je pekla jučer, prije nego što joj je pozlilo. Rekla je da je ova za vas, da ne budete sami u ponedjeljak." Pružila joj je posudu. Onda je dodala, tiše, ne mijenjajući lice: "Uzmite. Ja za Sarajevo ne pečem."

Naida je uzela posudu i rekla "Allah rahmet joj duši", kako su govorile druge, i riječi su joj u ustima zvučale posuđeno. Djevojka s Vahidovim obrvama gledala ju je s prozora. Naida je ustala, našla svoje čizme na kraju reda i izašla, a da je niko nije zaustavio. Niko nije ni morao.

Kod Plave vode sjela je u auto i stavila posudu na koljena. Ispod mosta je šumila voda, za stolovima su turisti jeli ćevape, neko se smijao. Odmotala je krpu. Unutra je bila zeljanica, izrezana na jednake komade, a na poklopcu je bio zalijepljen papirić na kojem je krupnim, krivim slovima pisalo: Za kolegicu. Telefon je zavibrirao. "Hvala što si došla. Nisi trebala." Pročitala je to dvaput i nije znala znači li hvala na pažnji ili da tamo za nju nije bilo potrebe. Nije odgovorila. Na benzinskoj pumpi u Kiseljaku dala je bijele ruže djevojci na kasi, koja ih je dugo držala u rukama i nije znala gdje da ih stavi.

Te večeri u sedam, kad je on ponedjeljkom uvijek zvonio, niko nije zvonio. Naida je sjedila za stolom kod prozora i pojela posljednji komad Zarfine zeljanice, polako, do kraja. Kad je progutala, rekla je naglas, u praznoj kuhinji, ono što šest godina nije rekla nikome: da je preslana.