Čaj s medom, kapetane

Kiša je padala od Foče, sitna i uporna, oktobarska, i Rade je vozio polako, jer je Sutjeska ispod ceste bila mutna i bučna, a kamioni su iz okuka izlazili bez upozorenja. General Dragoljub Šipovac sjedio je pozadi, u sivom kaputu, uspravan kao da ga neko i dalje postrojava. Imao je šezdeset devet godina, bijele brkove, ordenje u ladici i stan u Herceg Novom, kupljen davno za ženu koja u njemu nije prespavala nijednu zimu. Tamo je sad išao. Rade, sin njegovog nekadašnjeg vozača, pričao je o fudbalu i o cijenama goriva, i general mu je bio zahvalan što ne traži odgovore.

Kod Tjentišta Rade je rekao da mu treba kafa i da će odmah iza okuke biti han. Bila je to kamena kuća s drvenim spratom i trijemom, s dimom iz dimnjaka i dva kamiona na parkingu. Na tabli iznad vrata pisalo je Han pod Magličem. Unutra je bilo toplo i čisto: šporet na drva, stolnjaci na kockice, kalendar jedne gvožđare iz Foče, televizor s ugašenim tonom i, iznad šanka, izblijedjela fotografija čovjeka u ribarskom prsluku koji drži pastrmku dugu kao podlaktica. Miris pite i vlažnih jakni. Dva vozača kamiona jela su šutke za stolom kod prozora.

Iz kuhinje je izašla žena od pedesetak godina, s keceljom i peškirom prebačenim preko ramena, crne kose sa sijedim pramenovima, ravnih leđa. Pitala je šta će piti. Rade je naručio kafu i pitu sa sirom, a general čaj, ako ima, s medom. Žena ga je pogledala malo duže nego što je trebalo. Vratila se iz kuhinje sa šoljom i teglom meda, spustila ih pred njega i rekla: "Čaj s medom, kapetane. Kao nekad."

Kapetan. Tako ga niko nije zvao trideset godina. Bio je pukovnik, pa general, pa penzioner kojeg ljudi na pijaci oslovljavaju sa šefe. Pogledao ju je i godine su počele otpadati s njenog lica jedna po jedna, dok nije ostala djevojka od dvadeset godina koja mu je ljeta devedesete nosila kafu do rijeke. Han je tada bio njenog oca, onog čovjeka s pastrmkom iznad šanka. On je dolazio na pastrmke, dva ljeta zaredom, s knjigom pjesama koju joj je čitao navečer na trijemu, i u septembru je obećao da će doći za Božić i odvesti je u grad. "Milena", rekao je.

Sjećao se, ili je mislio da se sjeća, posljednjeg jutra tog septembra. Magla nad rijekom, njen otac koji mu nosi torbu do auta i šuti, jer je sve znao i ništa nije pitao. Ona na trijemu, bosa, s rukama u džepovima očeve jakne. Nije mahala. Rekla je samo da će ga čekati s čajem i medom, jer je on prvi put, kad je stigao pokisao do kože, tražio baš to. Do Foče je pjevao. Do Sarajeva je već mislio na prekomandu, a do proljeća na nju nije mislio uopće.

Sjela je preko puta njega, s peškirom na ramenu, kao da je sjela na minut, između dvije narudžbe. Rekla je da ga je prepoznala još kroz prozor, po tome kako izlazi iz auta, kao da mu iza leđa neko stoji mirno. Otac joj je umro devedeset osme i han je ostao njoj. Nije se udala. "Zašto?", pitao je, i odmah mu je bilo neugodno zbog pitanja. "Bila si najljepša djevojka od Foče do Gacka." "Zato što sam bila budala koja je čekala Božić", rekla je mirno, onako kako bi rekla koliko košta pita.

Rade je osjetio nešto i otišao s kafom do vozača kamiona. General je spustio glas. Rekao je da je bio mlad, da je stigla prekomanda, da se sve odvijalo brže nego što je mogao misliti, da se oženio. "Znam za koga ste se oženili", rekla je. "Za kćerku jednog generala, u aprilu. I mi smo ovdje imali novine, kapetane, i poštara, i ljude koji vole pričati. Meni je bilo dvadeset godina, a vama trideset četiri. Vi ste znali šta radite. Ja nisam znala ni da se to tako radi."

Pričala je bez žurbe, kao da čita tuđe pismo. Za Božić je ispekla česnicu i obukla haljinu kupljenu u Foči. Na Badnji dan napadao je snijeg i zatvorio cestu kod Tjentišta, i ona je cijelu sedmicu krivila snijeg. Poslije je krivila poštu, pa vojsku, pa sebe. U aprilu je otac donio novine, ostavio ih otvorene na stolu i izašao u štalu, da ne gleda kako ih čita. Knjigu pjesama čuvala je još dvije godine, a onda ju je odnijela učiteljici u selu, za školsku biblioteku. "Neka je čitaju djeca", rekla je. "Oni ne znaju ko ju je donio."

Šutio je, pa je rekao ono što nikome nije govorio. Da ga je žena ostavila poslije dvanaest godina, zbog zubara iz Novog Sada, da ju je volio, glupo i dugo, i poslije toga. Da mu je sin uzeo ušteđevinu za neki posao u Beču i izgubio je za godinu dana, a sad se javlja samo kad mu nešto treba. Da ima stan pun stvari koje niko ne gleda. "Nisam bio sretan, Milena. Ako ti to išta znači." Gledala ga je dugo. "Ne znači", rekla je. "Mislila sam da će značiti. Godinama sam mislila da će mi biti drago kad čujem da vam je loše. Nije mi drago. Nije mi ništa."

"Možeš li mi oprostiti?", pitao je. Milena je pogledala kroz prozor, prema cesti koja se pod kišom gubila u kanjonu. "Trideset pet godina svako jutro otvorim kapke i prvo pogledam cestu", rekla je. "Prvih godina sam čekala. Poslije to više nije bilo čekanje, nego navika, kao kafa. Oprašta se ono što se desi jednom, kapetane. Ovo se meni dešavalo svako jutro." Ustala je, popravila peškir na ramenu i rekla da mu se čaj hladi.

Pružio je ruku preko stola i uhvatio njenu. Nije je povukla odmah. Nekoliko sekundi stajala je tako, s rukom u njegovoj, i gledala ga onako kako se gleda fotografija za koju se zna da je jedina. Onda je ruku izvukla, polako, i uzela teglu meda. "Čaj je dvije marke", rekla je. "Kafa i pita za vašeg vozača četiri." Dao joj je pedeset maraka. Vratila mu je tačan kusur, kovanice izbrojane na stolnjaku, i kad je htio ostaviti nešto za nju, odmahnula je glavom. "Kod mene se ne ostavlja više nego što se duguje."

U autu je Rade dugo šutio, a onda nije izdržao. "Jeste li vidjeli kakva je to žena, generale? Najbogatija od Foče do Gacka. Pola doline joj je dužno, i ljudi iz Foče, i iz Gacka, daje pare na zajam i uzima kamatu, ali pošteno. Moj otac je kod nje uzimao za krov. Kaže da nikad nikoga nije tužila, ali da nijedan dug nije zaboravila. I nikad se nije udavala, a prosili su je, kažu, i doktori." General je gledao kroz prozor u mutnu Sutjesku i nije odgovorio.

Pokušao je zamisliti šta bi bilo da je onog Božića došao. Milena u vojnim stanovima po garnizonima, Milena na prijemima među pukovničkim ženama, Milena kao majka njegovog sina, možda nekog drugog sina, koji se ne bi javljao samo kad mu treba novac. Milena u stanu u Herceg Novom. Nije uspijevao. Svaki put kad bi je smjestio u neku od tih soba, ona bi stajala kod prozora, s peškirom na ramenu, i gledala cestu. Zatvorio je oči i dugo vrtio glavom, sam sa sobom.

Kad su prošli okuku, okrenuo se i pogledao kroz zadnje staklo. Han se još vidio među bukvama, s dimom iz dimnjaka i dva kamiona na parkingu. Kapci na prozoru iznad trijema bili su zatvoreni. Rade je to vidio u retrovizoru, pa je usporio. "Da stanem, generale?" General je gledao još trenutak, dok se kuća nije izgubila iza stijene. "Ne", rekao je. "Vozi."