Paket se vratio u utorak. Na mojoj adresi, preko njemačkih slova koja sam sedam godina pažljivo prepisivala, bila je zalijepljena žuta naljepnica: Empfänger unbekannt. Primalac nepoznat. Toliko sam njemačkog znala. Unutra je bilo sve kako sam spakovala: suho meso umotano u novine, tegla ajvara, dva para vunenih čarapa i čokolada za momke iz kontejnera, da Smailu ne zavide. Stavila sam paket na kuhinjski sto i dugo ga gledala, kao da će mi sam reći gdje je bio.
Smail je sedam godina išao u Njemačku na sezonu. Od marta do decembra, na gradilištima oko Minhena, kako je govorio, a spavao je u kontejneru s trojicom momaka iz Kalesije. Svako veče u devet zvao je na video. Svjetlo je uvijek bilo loše, iza njega siv zid, i on je uvijek bio umoran. Govorio je da je u kontejneru hladno, da je gazda škrt, da su im opet smanjili satnicu. U decembru bi došao kući, mršaviji, s poklonima iz Lidla, i tri sedmice spavao do podne, a već sredinom januara gledao bi u kalendar kao u sat. Slao je šest stotina eura mjesečno. Od toga sam plaćala struju, Adisove knjige u Sarajevu i ono što nije pokrivala moja plata kuharice u vrtiću. Nikad mi nije palo na pamet da pitam zašto je nakon sedam godina uvijek isto.
Te večeri sam mu rekla za paket. Nije se ni začudio. Rekao je da su kontejnere premjestili na drugo gradilište i da mu ubuduće šaljem na poštanski pretinac, i izdiktirao mi broj. Brzo, kao da ga je znao napamet. Kad smo završili, otišla sam u spavaću sobu i iz ormara izvadila kutiju od parfema koji mi je poslao za dvadesetu godišnjicu braka. Čuvam sve kutije, Adis mi se zbog toga smije. Na poleđini, ispod pečata, bila je adresa pošiljaoca: Pasing, jedna ulica s dugim imenom, kućni broj četrnaest. Nijedan kontejner nema kućni broj.
Na poslu sam uzela četiri slobodna dana i rekla da putujem sestri u Sanski Most. Kartu za noćni autobus kupila sam u agenciji kod stare autobuske stanice, platila je od novca za zimnicu i nikom nisam rekla ništa. U torbu sam stavila ono što se vratilo, suho meso i ajvar, i plavi džemper koji sam mu cijelu zimu plela, jer je stari, isto plavi, izgubio na nekom gradilištu prije tri godine. Autobus je bio pun žena mojih godina koje su išle djeci i unucima. Jedna je nosila tepsiju baklave na koljenima, od Bihaća do Salzburga, i nije je spustila ni kad je zaspala.
Minhen me dočekao siv i čist, s tramvajima koji ne čekaju nikoga. Dva puta sam sjela na pogrešan voz i dva puta me neki ljubazan čovjek vratio na peron, pokazujući prstom u moj telefon. U Pasingu sam ulicu našla u devet ujutro. Kuća broj četrnaest bila je žuta, na dva sprata, s vrtom u kojem su rasle kruške i stajale dvije baštenske stolice. Ispred garaže bio je parkiran bijeli kombi. Na vratima kombija velikim plavim slovima pisalo je Mešić Bau GmbH, i ispod toga minhenski broj telefona. Dugo sam stajala na trotoaru i čitala vlastito prezime na tuđem autu.
Pozvonila sam. Otvorila mi je žena od pedesetak godina, kose ofarbane u plavo, s keceljom, i rekla nešto na njemačkom. Onda me pogledala bolje, pogledala torbu, i lice joj se raširilo u osmijeh. "Pa ti si Nevresa!", rekla je na našem, s prijedorskim naglaskom. "Sestra! Ista si kao na slici!" Odmah mi je rekla i na kojoj: Smail joj je pokazao sliku s Adisove maturske večeri, na kojoj stojim između njih dvojice u zelenoj haljini. Nisam rekla ništa. Ona me već grlila i uvlačila unutra, govoreći da se zove Duška i da Smail uvijek kaže kako se njegova sestra boji putovanja i kako nikad neće doći.
Napravila je kafu, onako kako je i ja pravim, i sipala šećer prije nego što me pitala. Dnevna soba bila je svijetla, s velikim prozorom prema kruškama. Kraj prozora je stajala fotelja, a na naslonu fotelje visio je plavi džemper. Moj džemper. Prvi, onaj koji je izgubio na gradilištu. Prepoznala sam ga po rukavu, koji sam tada malo pogriješila pa je bio kraći od drugog. Duška je primijetila da gledam. "To je njegova fotelja", rekla je. "Tu navečer sjedi i gleda vijesti iz Bosne. A taj džemper ne da da se opere. Kaže da mu ga je pokojna majka plela." Smailova majka, rahmetli, nikad u životu nije uzela igle u ruke. Ja sam je učila, i odustala je kod prve petlje.
Pričala je dugo i rado, kako se priča nekome koga ti je dragi godinama opisivao. Zajedno su šest godina. Firmu su otvorili prije četiri godine, sad imaju osam radnika i posla preko glave. Smail je dobar čovjek, rekla je, samo previše radi i previše brine. Svakog mjeseca šalje šest stotina eura sestri u Bihać, sestri udovici, da sin može studirati. "Ja mu kažem, pošalji više, imamo", rekla je. "A on kaže da ne treba, da je sestra skromna." Onda je spustila glas. "Kako ti je umro muž? Smail ne voli o tome pričati." "Iznenada", rekla sam. Pokazala mi je slike na telefonu. Jezero Garda. Božićni sajam. Smail u bijeloj košulji, s mojim satom na ruci, onim koji sam mu kupila za dvadesetu godišnjicu.
Smail je bio na gradilištu u Augsburgu i trebao se vratiti tek uveče. Duška je već tražila telefon da ga zove. Uhvatila sam je za ruku. "Nemojte", rekla sam. "Hoću ga iznenaditi. Moram se vratiti večeras, autobusom, ali doći ću opet, za Novu godinu. Nemojte mu reći da sam bila. Neka bude iznenađenje." Duška se nasmijala, oduševljena, kao djevojčica kojoj su povjerili tajnu, i zaklela se da neće pisnuti. Ostavila sam joj suho meso i ajvar. Rekla sam da su za nju. Nije mi bilo žao. Ne znam ni danas zašto joj nisam rekla istinu. Možda zato što je i ona sipala šećer prije nego što pita.
U autobusu nazad nisam spavala. Plavi džemper, novi, ležao mi je u krilu od Minhena do granice. Na Izačiću je carinik pitao imam li šta prijaviti, i ja sam se nasmijala, prvi put od utorka, tako da me žena s baklavom, koja se vraćala praznih ruku, pogledala zabrinuto. Kući sam stigla u podne. Okupala sam se, skuhala kafu, sipala šećer i sjela za kuhinjski sto, na isto mjesto gdje je stajao paket.
U devet je zazvonio video poziv. Svjetlo je bilo loše, iza njega siv zid, i on je bio umoran. Rekao je da je u kontejneru hladno, da je gazda opet škrtario i da se boji da će im smanjiti satnicu. Pitao je jesam li poslala paket na novi broj. Gledala sam taj siv zid i tek tada vidjela ono što sedam godina nisam: kut police s alatom i rub bijelog kombija. Garaža. Sedam godina garaža.
"Hladno ti je?", pitala sam. "Ledeno", rekao je. "Obuci onda onaj plavi džemper", rekla sam. "Ostao ti je na naslonu fotelje, kod prozora što gleda na kruške." Na ekranu se ništa nije pomjerilo. Ni on, ni zid, ni rub kombija. Samo su mu se usne malo otvorile, kao čovjeku koji traži riječ na jeziku koji je mislio da zna. Prekinula sam prije nego što ju je našao.