Prvu mrlju vidjela sam na leđima jedne gošće iz Slovenije, u maju, na pregledu prije kupanja. Pomislila sam na alergiju. Sedmicu kasnije imala sam ih četiri, a u julu devet: crvena koža, svrbež, a kod dvoje djece i temperatura. Apoteke u Tesliću dobro su prodavale mast i niko nije pitao zašto. U Banji Vrućica radim jedanaest godina i znam kako njena voda miriše. U julu je mirisala drukčije, kao zid podruma poslije kiše.
Uzorke sam uzela sama, u sterilne bočice: iz bazena, s izvora i iz cijevi koja vodi u kade hotela. Zenaida Zovko, sestra s kojom radim od prvog dana, vezala je etikete i nije postavila nijedno pitanje, što je njen način da kaže da sve razumije. Odvezle smo ih u Banju Luku, u Zavod za javno zdravstvo. Rekli su da rezultat stiže za deset dana. Stigao je za osam.
Pročitala sam ga u kuhinji, stojeći. Izvor je bio čist. Bazeni nisu. U njima su bile bakterije koje u vodi ne smiju biti ni u tragovima, a broj je bio takav da sam morala još jednom provjeriti gdje stoji zarez. Pisalo je i odakle dolaze: nova kanalizaciona cijev, položena prošle zime za novo hotelsko krilo, prolazila je tačno iznad zahvata izvora i negdje je pukla.
Do zore sam sjedjela na stepenicama ispred kuće. Otac je prije trideset godina vodio ove bazene i govorio da se banji vjeruje kao ljekaru: jednom izgubljeno povjerenje ne vraća se ni najboljim receptom. Kao dijete mislila sam da govori o pacijentima. Te noći sam shvatila da je govorio i o novcu, jer gost koji ode može se vratiti, a gost koji se razboli ne vraća se nikad.
Prvi koga sam nazvala bio je brat. Vitomir je direktor Banje otkako je posao preuzeo od oca i pet godina govori da će Vrućica ponovo biti ono što je bila osamdesetih. Rezultat je saslušao tiho. Rekao je da će doći navečer. Došao je u devet, sjeo za moj sto, pročitao obje stranice i odložio ih kao tuđu poštu. "Koliko košta popravak?" "Izračunala sam", rekla sam. "Kanal, novi zahvat, mjerenja. Oko dva miliona maraka. I bazeni zatvoreni dok se ne očiste, najmanje jedna sezona."
"Jedna sezona", ponovio je. "Vesela, mi smo puni do septembra. Ugovor s agencijom iz Ljubljane, sto dvadeset ljudi. Banka čeka prvu ratu za krilo." Rekla sam da su djeca već dobila osip. "Mast", rekao je. "Osip se liječi mašću." Pogledao me kao kad smo bili mali i kad bi mi rekao da nešto nije vidio, a vidio je. "Daj mi da razmislim."
Razmišljao je tri dana. Četvrtog me pozvao u kancelariju, gdje je već sjedio Vukan Zrnić, vlasnik hotela, u bijeloj košulji i s čvrstim stiskom ruke. Vukan je rekao da je Zavod prestrog, da je jedan uzorak samo jedan uzorak i da se u svakoj banji nađe ponešto. Predložio je da rezultat ostane među nama dok ne dobijemo drugo mišljenje, a drugo mišljenje, rekao je, može stići u oktobru. Rekla sam da je oktobar kasno. Vitomir je gledao u sto. Na izlazu me je Vukan uhvatio za lakat i rekao da su ljudi iz Ljubljane već uplatili avans, da se avansi ne vraćaju i da on nikome ne želi zlo, pa ni meni. Rekao je to ljubazno, kao što govori onaj ko već zna da će pobijediti.
Otišla sam kod Zvjezdana Vrhovca, urednika lokalnog portala, koji je godinama pisao o tome kako se banjom loše upravlja. Slušao je, čitao i rekao da će objaviti. Objavio je u petak, s naslovom "Zavod: u vodi Vrućice bakterije". U subotu je dobio dvije nove reklame, jednu Zrnićevog hotela, drugu općinsku. U ponedjeljak je objavio ispravku: Zavod ipak nije izdao zvanično saopćenje, a naslov je bio neprecizan.
Sala doma kulture bila je puna u srijedu navečer. Sastanak je sazvao Vitomir, kao priliku da mještani saznaju kako stvari stoje. Sjedila sam u trećem redu s papirima u krilu i gledala ljude s kojima sam odrasla: apotekarku, konobara iz hotela, dvije učiteljice. Prvi je govorio Vukan. Govorio je o stotinu radnih mjesta i o tome kako ima ljudi koji bi radije vidjeli grad prazan nego uspješan. Zvjezdan je klimao glavom iz zadnjeg reda.
Kad sam ustala, Vitomir je u mikrofon rekao da mi je doktorica sestra i da joj vjeruje u sve osim u ovome. Neko se nasmijao. Rekla sam da imam rezultate Zavoda. Iz sale je viknuo glas: "A ko je plaćen da to kaže?" Počela sam čitati broj. Mikrofon se ugasio. Tehničar je izvlačio kabl i izgledao uvrijeđeno, kao da sam ga ja pokvarila. U redu ispred mene sjedila je apotekarka, ona što prodaje mast, i okrenula je glavu u stranu.
Glasalo se dizanjem ruku, iako niko nije rekao šta se glasa. Prijedlog je bio da se sačeka drugo mišljenje i da se u međuvremenu ne širi panika. Podigle su se gotovo sve ruke. Zenaida je sjedila pored mene i držala svoje u krilu. To je bilo sve što je te večeri uradila, i bilo je dovoljno da mi do kuće ne bude hladno.
Zenaida je kasno uveče pokucala na vrata, s termosom čaja i vrećicom jabuka. Sjela je i rekla da joj je ugovor na određeno vrijeme, da otplaćuje kredit za stan i da je zato držala ruku u krilu. "Nisam se došla izvinjavati", rekla je. "Došla sam da ti kažem da sam ti vjerovala od prvog dana i da ću ti vjerovati i kad ostaneš sama." Nisam znala šta joj odgovoriti, pa smo pojele jabuke.
Ugovor mi je u septembru istekao i nije produžen, formalno zbog preustroja ambulante. Bazeni su ostali otvoreni. Slovenci su došli, svih sto dvadeset, s ručnicima i dječijim kolutovima. Djeca su dobila osip, liječili su ga mašću i niko nije pitao zašto. Ja sam sa suprotne strane ulice gledala kako ulaze kroz kapiju, i nisam im ništa rekla jer nisam imala čime.
Nisam otišla iz Teslića. Iznajmila sam sobu iznad frizerskog salona i okačila tablu: "Dr Vesela Zorić, opća praksa". Prvi pacijent bio je konobar s upalom grla. Drugi je bila apotekarka, koja je došla pred zatvaranje, ušla bez kucanja i rekla da joj unuk, koji je plivao u banji, ima osip. Nisam joj ništa spominjala. Napisala sam recept i ona ga je uzela kao da je račun.
U novembru je stigla inspekcija, ne zbog mene, nego zbog pisma jedne gošće iz Ljubljane koja je sačuvala račun i fotografije kože svoje kćeri. Bazeni su zatvoreni u roku od dvadeset četiri sata. Pisali su svi, i Zvjezdan, s naslovom većim nego prvi put. Vukan je izjavio da je od početka bio za transparentnost.
Vitomir je došao u decembru, bez najave, i stao u vrata moje sobe iznad frizera. Imao je manje kose nego u septembru. Stavio je na sto fasciklu: novi ugovor, s mojim imenom, direktor medicinske službe Banje, već potpisan s njegove strane. Nisam dodirnula papire. "Banka je uzela krilo", rekao je. "Vukan je otišao u Hrvatsku. Treba mi neko ko zna kako voda miriše."
"Treba ti neko ko će reći da je voda dobra", rekla sam. "Treba mi neko ko će reći kakva je", rekao je. Šutjeli smo. Stavio je ruku na čajnik i primijetio da je hladan. Ustala sam, izvadila iz kese bocu mineralne vode iz prodavnice, sipala je u čajnik i stavila ga na šporet. Gledali smo bocu. "Otkad piješ iz boce?" pitao je. "Od jula", rekla sam.
Čaj je prokuhao. Fascikla je ostala na stolu pored hljeba. Do ponoći sam je pročitala dva puta, a ujutro sam prvi put poslije tri mjeseca otišla do izvora, s bočicama u torbi.
