Ključ koji ništa ne otvara

Kod Vječne vatre u Sarajevu čeka se otkako je svijeta, i svako ko čeka pravi se da ne čeka, nego da čita ploču ili gleda izloge na Ferhadiji. Amela je došla pola sata ranije i radila isto. Padala je sitna aprilska kiša, od one koja se ne vidi nego se samo osjeća na licu. Imala je kišobran, ali ga nije otvarala. Prepoznala ga je po hodu prije nego po licu: išao je od Katedrale malo nagnut naprijed, s rukama u džepovima, kao da se protiv nečega upire. Imao je pedeset jednu godinu, sijedu bradu i istu kožnu jaknu, ili jednu sasvim nalik njoj.

Posljednji put vidjeli su se na autobuskoj stanici, jednog aprilskog jutra 1992. Njena majka je za nju i mlađeg brata nekako dobila dva mjesta u autobusu za Split i svima je govorila da je to na dvije sedmice, dok se ne smiri. Igor je trčao uz autobus dok je autobus izlazio sa stanice i kroz otvoren prozor ubacio joj u krilo ključ od stana svojih roditelja na Koševskom Brdu. "Da imaš gdje doći kad se vratiš", vikao je. To je bilo posljednje što je od njega čula svojim ušima.

Od Splita do Melbournea trebale su joj dvije godine, jedan izbjeglički kamp u Njemačkoj i jedan formular od dvanaest stranica. U Melbourneu je radila noćnu smjenu u fabrici keksa u Dandenongu, uveče učila engleski, a onda postala laborantica u jednoj bolnici. Udala se za Kemala iz Prijedora, dobrog čovjeka koji nedjeljom kuha grah, i rodila dva sina koji bosanski razumiju, a govore ga kao da ga čitaju s papira. Majka joj je umrla prošle godine. Došla je prodati stan na Alipašinom Polju u kojem je odrasla. Igoru je pisala tri sedmice ranije, jednu rečenicu: da li bi popio kafu.

Igor je ostao. Nosio je vodu u kanisterima od pivare do petog sprata, učio za ispite uz svijeću i 1993. dobio jedno njeno pismo preko Crvenog krsta, s fotografijom pred nekom kućom na kojoj je sve bilo strano osim njenog osmijeha. Odgovorio je na četiri strane. Nikad nije saznao je li njegovo pismo stiglo. Za njenu udaju čuo je 1997, od njene sestrične, na pijaci. Oženio se dvije godine kasnije, Danijelom, koja radi u banci i koja zna sve o Ameli, jer ne voli tajne. Imaju kćerku Leu, koja studira arhitekturu i koja mu je pomogla smisliti odgovor na poruku.

Kad je stao pred nju, nijedno nije znalo kako se pozdraviti. On joj je pružio ruku, ona ga je pokušala zagrliti, pa su se sudarili ramenima i nasmijali, i to je pomoglo. Nisu htjeli sjediti u kafani. Amela je rekla da se nikad nije vozila novom žičarom, a on se, prije nego što je ona stigla išta dodati, sjetio njenog devetnaestog rođendana i stare kabine u kojoj su se u julu 1991. vozili na Trebević s kesom trešanja i bacali koštice kroz prozor. Otišli su pješke do Bistrika i kupili dvije karte.

Kabina se polako dizala iznad krovova. Ispod njih je bio grad u kojem je ona odrasla, a koji nije poznavala: nove kule, staklo, minareti, a po brdima bijeli nišani i krstovi kojih 1991. nije bilo. Igor ih nije pokazivao. Pričali su o djeci, o cijenama stanova, o tome kako se u Melbourneu niko ne čudi njenom imenu. Pitao ju je pije li još kafu bez šećera, i kad je rekla da pije, oboje su se iznenadili koliko ih je to obradovalo. Sjedili su jedno naspram drugog i pazili da im se koljena ne dodirnu. Ona je lijevu ruku cijelo vrijeme držala u džepu kaputa. Na pola puta kabina se zaljuljala na vjetru i Amela ga je desnom uhvatila za ruku, a onda pustila, kao da je dotakla nešto vruće.

Gore je bilo hladnije i mirisalo je na mokre borove. Prošetali su do stare bob staze, koja se kroz šumu spuštala kao siva betonska zmija, išarana grafitima, i sjeli na njenu ivicu. Tad ga je pitala ono zbog čega je zapravo došla. "Jesi li me čekao?" Igor je dugo gledao u beton. Rekao je da je, kad god se moglo, svake prve nedjelje u mjesecu u pet sati dolazio do Vječne vatre, sve do jeseni 1996. Ni sam nije znao zašto u pet. Valjda zato što su se nekad tako dogovarali.

Ona mu je onda rekla ono što nije rekla nikome, ni Kemalu ni majci. U martu 1996. kupila je kartu za Sarajevo, preko Beča. Sedmicu prije leta Kemal ju je u jednoj piceriji u Footscrayu pitao hoće li se udati za njega. Rekla je da hoće, jer je bio dobar i jer je bio tu. Karta je ostala u ladici i tamo je i danas. "Da si došla", počeo je Igor, a ona mu je stavila prste na usta, kao nekad kad bi počeo pjevati na tramvajskoj stanici. "Nemoj", rekla je. "Znam sve što bi bilo. Mislila sam o tome trideset godina."

Sjedili su tako neko vrijeme, rame uz rame, na hladnom betonu. Igor ju je uzeo za desnu ruku i ona je nije izvukla. Niko od njih nije rekao ništa što bi moralo ostati ovdje gore, među borovima. A onda mu je u džepu zazvonio telefon. Bila je Lea. Pitala je gdje je, jer mama kaže da kupi hljeb i mlijeko kad se bude vraćao i da ne zaboravi da večeras nena dolazi na večeru. Igor je rekao da hoće, da neće zaboraviti i da je voli. Rekao je to obično, kao svaki dan.

Kad je spustio telefon, Amela je već stajala. Izvukla je lijevu ruku iz džepa i otvorila šaku. Na dlanu joj je bio žuti ključ s tri zupca, topao, jer ga je cijelim putem stiskala. Stavila mu ga je na dlan. "Nisam imala gdje doći", rekla je. "Pa sam ga čuvala." Igor je dugo gledao ključ. Rekao je da su bravu promijenili još 1997, kad su prodali stan njegovih roditelja, i da ovaj ključ više ništa ne otvara. Onda ga je ipak stavio u džep jakne, pored svojih ključeva, i zakopčao džep.

Na gornjoj stanici rekao je da će on sići pješke, kroz šumu, jer tako uvijek ide. Oboje su znali da ne ide uvijek tako. Nisu se zagrlili. Ona ga je dotakla po rukavu, kratko, kao da mu skida dlaku s jakne, i ušla u kabinu. Vrata su se zatvorila sama. Kabina je krenula, zaljuljala se i spustila niz brdo, a ona ga je gledala kako stoji na rubu platforme, među borovima, sve manji. Nije mahao. Onda je, kad ga je već jedva vidjela, ipak podigao ruku.

Tek iznad krovova Bistrika ponovo je pogledala svoju lijevu šaku. Na dlanu joj je ostao otisak ključa, crven i jasan, s tri zupca. Gledala ga je cijelim putem dolje. Dok je kabina stigla do donje stanice, otisak je izblijedio.