Lepeza s njenim imenom

Lepezu je Harun donio iz Sevilje i dao ju je Mirni u subotu ujutro, prije nego što se Adem probudio. Bila je od crne svile, s oslikanim cvjetovima šipka, a na prvoj koštanoj letvici neko je sitnim slovima urezao njeno ime. Mirna se nasmijala. Ko u Sarajevu nosi lepezu? "Vidjet ćeš večeras", rekao je Harun. "Na terasi će biti kao u pećnici." Punila je dvadeset šest godina, dvije godine bila je udata, sin joj je imao šest mjeseci, i prvi put joj se kuća na Gorici činila njenom koliko i njegovom.

Pola sata kasnije došla je Saliha Mulić, žena Harunovog ortaka, s tepsijom baklave i novostima. Odbila je kafu, zatim popila dvije, a između njih rekla ono što je, kako je tvrdila, znalo cijelo Sarajevo. Harun od februara svraća u jedan stan na Marijin Dvoru, kod neke Nore Lindner, koja se zimus vratila iz Beča i o kojoj se pred djecom ne priča. "Govorim ti kao majka", rekla je Saliha. Mirna nije imala majku od svoje druge godine. Majka joj je, kako su pričali otac i nana, poginula na putu za Mostar, i ostala je samo jedna fotografija na komodi u spavaćoj sobi: mlada žena s djetetom u naručju, na Vilsonovom šetalištu.

Kad je Saliha otišla, Mirna je otvorila Harunov laptop. Šifra je bila Ademov datum rođenja. U bankovnim izvodima jedno ime se ponavljalo: N. Lindner, dvije hiljade maraka u martu, tri hiljade u aprilu, pet hiljada prije deset dana i kirija za stan, svakog prvog. Harun se vratio u dva, s vrećama leda i limunovima za terasu. Mirna mu je bez riječi okrenula ekran.

Nije poricao. To je najviše boljelo. "Ta žena je mnogo prošla", rekao je. "Nemam ništa s njom, Mirna, kunem ti se Ademom. Ali više ti ne mogu reći. Dao sam riječ." Onda je, spuštajući led u kadu, rekao da je Nora pozvana večeras. "Ako je ljudi vide u našoj kući, prestat će pričati." Mirna je uzela lepezu sa stola. "Ako dođe, udarit ću je ovim pred svima." Harun je problijedio, ali poziv nije povukao.

Viktor Ramljak došao je prvi, oko sedam, da pomogne oko pića. Imao je galeriju u Kovačima i stan iznad nje, i od Mirnine svadbe joj je napola u šali govorio da se udala premlada. Te večeri nije se šalio. "Ako ti on ovo radi, nemoj ostati", rekao je kod ograde, iznad grada koji se palio prozor po prozor. "Ja sam tu. Večeras, sutra, kad god hoćeš." Spustio je na ogradu ključ s privjeskom galerije. Mirna mu je rekla da ga je udarila vrućina. Ključ nije vratila.

Nora Lindner stigla je u devet. Bila je žena od pedesetak godina, u jednostavnoj tamnoplavoj haljini, sijede kose koju nije farbala, i ušla je na terasu kao da je tu dolazila cijeli život. Razgovor se prekinuo. Mirna je stajala kod vrata sa zatvorenom lepezom u ruci i svi su gledali u tu lepezu. Podigla ju je, ali ruka je nije poslušala. Lepeza je pala na kamene ploče, a Nora se sagnula i vratila joj je u ruku. "Lijepa je", rekla je tiho. "Čuvajte je." Neko je odmah nazdravio slavljenici i muzika se vratila.

Za sat vremena Nora je osvojila pola terase. Muradif Bukvić, udovac od šezdeset dvije godine s lancem salona namještaja od Tuzle do Mostara, smijao se svakoj njenoj rečenici. Oko jedanaest Mirna je vidjela Haruna i Noru kod saksija s limunovima, kako razgovaraju tiho i brzo, i kako Harun vadi kovertu iz unutrašnjeg džepa i daje je njoj. Mirna je otišla gore, poljubila uspavanog Adema, zamolila dadilju da ostane do jutra i na poleđini rođendanske čestitke napisala: "Harune, izabrao si nju. Odlazim. Ne traži me." Ostavila je čestitku na komodi, uz majčinu fotografiju, i izašla kroz sporedna vrata na ulicu. Lepezu je, ne znajući zašto, ponijela.

Čestitku je deset minuta kasnije našla Nora, koja se popela da pogleda dijete. Pročitala ju je dvaput i sjela na krevet, jer je noge nisu držale. Prije dvadeset četiri godine, u stanu na Ciglanama, ostavila je na kuhinjskom stolu poruku od skoro istih riječi i otišla u Beč sa saksofonistom iz hotelskog bara, koji ju je napustio prije kraja godine. Njen muž je dvogodišnjoj kćerki, a zatim i svima ostalima, rekao da je poginula. Zimus se vratila bez novca i bez ikoga, ali nije pozvonila na kćerkina vrata, nego na vrata zetovog studija, s Mirninim rodnim listom u torbi. Od tada je Harun plaćao da Mirna nikad ne sazna da joj majka živi. Nora je gurnula čestitku u torbu, pogledala fotografiju na komodi, na kojoj je samu sebe jedva prepoznala, i sišla.

Muradifa je našla kod roštilja. "Odvedite Haruna negdje na piće", rekla mu je. "Bilo gdje. I nemojte ga puštati kući prije jedan." Muradif je obećao, sretan što ga ona nešto moli. Nora je uzela taksi s ugla do Kovača. Nije znala da je Viktor upravo pozvao goste koji još nisu htjeli kući da završe veče kod njega, iznad galerije, i da je Muradif, vjeran obećanju, prvi uzeo Haruna pod ruku.

Mirna je sjedila na Viktorovoj sofi s lepezom u krilu kad su se vrata otvorila. "Šta vi radite ovdje? Je li vas on poslao?" "Niko me nije poslao", rekla je Nora. "Pročitala sam vašu čestitku." Harun nikad nije bio s njom, rekla je, novac koji joj daje njena je sramota, a ne njegova, i on na ovom svijetu voli samo jednu ženu, a ta žena sjedi na pogrešnoj sofi. "Vi uzimate novac od mog muža i sad mi pričate o braku?" "Uzimam", rekla je Nora. "I zato znam kako izgleda kad žena noću ode iz kuće. Prve noći misliš da bježiš od njega. Poslije bježiš godinama, a niko te ne juri."

Mirna je plakala, ali se nije micala. Nora je kleknula ispred nje, na Viktorov tepih. "Imate sina od šest mjeseci", rekla je. "Za dvadeset godina pitat će vas gdje ste bili ove noći. Ja i danas nekome dugujem taj odgovor." Mirna ju je prvi put pogledala pravo u lice. Onda je ustala. U tom trenutku na stepeništu su se začuli glasovi, Viktorov smijeh, Muradifov bas i jedan glas koji bi Mirna prepoznala među hiljadu drugih. Nora ju je gurnula u spavaću sobu i sama ušla u kuhinju. Lepeza je ostala na sofi.

Ušla su petorica. Viktor je točio rakiju, a Harun je šutio i gledao kroz prozor prema Baščaršiji. Kad je Muradif sjeo na sofu, ispod njega je nešto krcnulo. Izvadio je lepezu i nasmijao se: "Viktore, ko je ovo kod tebe zaboravio?" Harun se okrenuo. Uzeo je lepezu, otvorio je i prstom prešao preko prve letvice. "Gdje je ona?" Viktor je rekao da ne zna o čemu govori. Harun je krenuo prema vratima spavaće sobe.

"Lepeza je moja greška", rekla je Nora s vrata kuhinje. "Uzela sam je s terase kad sam odlazila. Mislila sam da je moja." Stajala je mirno, s torbom na ramenu, u stanu neoženjenog muškarca u ponoć, i svako u toj sobi znao je šta to znači i šta će cijelo Sarajevo znati do podne. Muradif je spustio čašu na sto i izašao ne rekavši ništa. Harun ju je gledao kao da je vidi prvi put. Niko nije gledao prema spavaćoj sobi, iz koje je Mirna, sa sandalama u ruci, prošla iza njihovih leđa i izašla na stepenište.

Ujutro je Harun donio kafu u krevet i sjeo na rub. Rekao je da je pogriješio što je tu ženu doveo u kuću, da ju je sinoć zatekao kod Viktora i da je više nikad neće pomenuti. "Nemoj tako o njoj", rekla je Mirna. "Sinoć si je htjela udariti", rekao je Harun. "Sinoć nisam znala ništa", rekla je. Tada je neko pozvonio na kapiju.

Nora je donijela lepezu umotanu u papirnu maramicu. Rekla je da se u utorak vraća u Beč, i to s Muradifom, koji joj je u zoru pokucao na vrata, saslušao jednu kratku priču i odlučio joj vjerovati. Zamolila je samo za fotografiju Mirne i Adema. Mirna joj je dala sliku s Vrela Bosne iz hodnika, a uz nju i lepezu. "Zadržite je. Neka vas podsjeća na Sarajevo." Nora je pogledala prema otvorenim vratima spavaće sobe, gdje se na komodi vidjela stara fotografija. "To je moja majka", rekla je Mirna. "Kažu da ličim na nju." Nora je dugo šutjela. "Ličite", rekla je napokon. "Samo što ste vi pametniji."

Harun ju je otpratio do kapije. Tamo je Nora rekla samo "Nikad", i on je klimnuo glavom. Mirna je stajala na terasi s Ademom u naručju i gledala kako žena u tamnoplavoj haljini silazi niz Goricu, polako. Nora se nije okrenula. Na uglu je zastala da propusti kombi, izvadila iz torbe nešto crno, rastvorila to i hladila se, iako je s Trebevića već puhao hladan vjetar.