Kampanju u Travniku vodio sam četrnaest sedmica i za to vrijeme naučio sam samo jednu stvar: birač ne pamti šta si mu obećao, ali pamti da si mu obećao. Zovem se Uzeir Vranješ, imam malu štamparsku radnju u kojoj pravim majice i plakate, i te jeseni moj jedini pravi klijent bio je Zijad Zukić, kandidat za načelnika, čovjek od šezdeset godina s osmijehom koji se palio kao semafor.

Zijad je imao jednu manu, a bila je veća od svih ostalih: obećavao je odmah, na licu mjesta, onome ko mu je bio najbliži. Pred pekarom u Bosanskoj ulici obećao je asfalt do Bukovica. Pred vrtićem obećao je bazen kraj Plave vode. Penzionerima na klupi obećao je ljekara na dohvat ruke, a ribičima most preko Lašve, i to baš u Bukovicama, jer su ga ribiči pitali. Kako se ne bi zapetljao, ja sam sve to upisivao u običnu školsku svesku s plavim koricama, strpljivo, sa datumom i mjestom. Protivnik mu je bio Veselin Udovičić, mirni građevinski inženjer u penziji, koji nije obećavao ništa osim da će dolaziti na posao na vrijeme. Zijada je to vrijeđalo kao lična uvreda.

Oko Zijada se uvijek vrtjelo desetak ljudi koji su mu govorili ono što je želio čuti. Jedan mu je svako jutro donosio burek i vijest da ga grad voli. Drugi mu je pričao da su svi anketari na njegovoj strani, iako niko nije vidio nijednog anketara. Ja sam bio najgori od njih, jer sam bio plaćen da mu vjerujem. Kad bi neko upitao hoće li most zaista biti sagrađen, Zijad bi mi se okrenuo, a ja bih klimnuo glavom, i to je bio cijeli naš politički program.

Dvije sedmice prije izbora upriličili smo veliki skup u Domu kulture. Dvorana je bila puna do zadnjeg reda, na zidu je visio transparent koji sam sam štampao, a ja sam, kao pametan čovjek, unaprijed dogovorio i pitanja iz publike. Vlatka iz kulturno-umjetničkog društva trebala je pitati za bazen, a Zijad je trebao odgovoriti rečenicom koju smo uvježbavali u automobilu. Sveska je ostala u mojoj torbi, u prvom redu, pored mojih nogu, i tako je i trebalo biti.

Zijad je izašao na binu, pozdravio se mahanjem i viknuo: "Travničani, moji Travničani, ja sam vaš, a vi ste moji!" Dvorana je zaplakala od oduševljenja, to jest zapljeskala. Vlatka je ustala, pitala za bazen, i Zijad je odgovorio kako smo uvježbali: olimpijski, do ljeta, uz samu Plavu vodu. Pljesak je trajao tako dugo da sam se ponadao kako ću ovaj put zaista dobiti račun plaćen na vrijeme.

Onda je u petom redu ustala Zehra Zahirović, učiteljica u penziji, koju niko nije dogovorio. Imala je torbu na koljenima i glas kakav se čuje na kraju časa. "Gospodine Zukiću", rekla je, "prije četiri godine ste na istom ovom mjestu obećali bazen. I most u Bukovicama. Šta ste to radili tih četiri godine?" Zijad se nasmiješio, a ja sam znao da se smiješi kad ne zna odgovor. Rekao je da su neka obećanja strpljiva. Neko iz galerije dobacio je da ni mi nismo vječni. Pa se Zijad, umjesto da nastavi, okrenuo prema meni, spustio ruku na mikrofon i šapnuo: "Uzeire, šta sam ja to obećao Bukovicama?"

Mikrofon je bio uključen. Cijela dvorana čula je pitanje, pa i dah koji sam ja povukao. Ustao sam kao pod hipnozom, otvorio torbu, izvadio svesku i prešao u prolaz, jer sam u tom trenutku vjerovao da se još može spasiti dostojanstveno. "Strana četrnaest", rekao sam, dobro čujno, jer je mikrofon sad bio blizu. "Most, Bukovice, ribiči, devetnaesti septembar. Ambulanta u Gornjoj mahali, drugi oktobar. Dva autobusa za đake, tri puta." Zijad je podigao ruku da me zaustavi, ali je Zehra viknula: "Čitajte do kraja!"

Čitao sam. Nisam znao kako drugačije. Svako obećanje imalo je datum i mjesto, a pored većine stajao je znak kojim sam ih bilježio kada ih je Zijad ponavljao istim ljudima. Kad sam došao do bazena, dvorana je već plakala, ovaj put zaista, od smijeha. Zehra je sjela, zadovoljna, kao da je ocijenila pismeni. Veselin Udovičić, koji je sjedio u trećem redu s rukama na koljenima, nije se nasmijao. Samo je pogledao na sat, kao da je došao da vidi hoće li skup početi na vrijeme.

Te noći sam bio siguran da je kraj. Žena mi je ostavila večeru na šporetu, a ja je nisam dotakao, jer sam sjedio u radnji i čitao komentare ispod snimka, jedan po jedan, kao ljekar koji čita nalaz. Snimak skupa, ne znam ko ga je napravio, obišao je Travnik, pa Zenicu, pa sve telefone u zemlji, i dobio je više pregleda nego što sam ja ikad imao kupaca. Zijad je dva dana odbijao javiti se. Trećeg dana došao je u radnju u kožnoj jakni, bez osmijeha, sjeo na stolicu za strankama i rekao da je ostalo još deset dana i da neće odustati. A ja sam, iz pristojnosti, počeo štampati letke za poraz.

Na dan izbora Zijad je pobijedio sa sto dvanaest glasova razlike. Ni danas nisam siguran zašto. Jedni kažu da je Travnik izabrao čovjeka koji se makar nije pravio da je savršen. Drugi kažu da je Veselin ostao kod kuće, vjeran svojoj ideji o urednom životu. Zehra mi je kasnije rekla, na pijaci, da je glasala za Zijada jer, kako je rekla, svaki učitelj zna da se najviše pamte učenici koji se najviše sramote.

Prvog dana u novoj kancelariji Zijad me pozvao, zatvorio vrata i stavio na sto novu svesku, sa zelenim koricama, još praznu. "Uzeire", rekao je, "počni od početka. Ali ovaj put pored svakog obećanja upiši i rok." "Koji rok?" upitao sam. Zijad je pogledao kroz prozor prema Plavoj vodi, dugo, kao da broji nešto. "Neka bude sljedeći izbori", rekao je.