Nevjera na obali Une

"Ne znam pamtiš li me. Ja još pamtim lipu ispred gimnazije i tvoju crvenu jaknu, koju si nosila i kad je bilo toplo." Poruka je stigla u nedjelju uveče, dok je Sanida u kupatilu skidala šminku poslije svadbe jedne koleginice. Pročitala ju je dvaput, sjedeći na rubu kade, s vatom u ruci. Profilna fotografija bila je stara i mutna, slikana fotoaparatom njenog oca: mladić od dvadeset godina stoji do koljena u Uni i maše nekome ko se ne vidi. Sanida je znala ko je bio taj neko. Ispod fotografije pisalo je Almedin Midžić, St. Louis, Missouri. Nije odgovorila. Isključila je telefon, legla pored Mersada, koji je već spavao okrenut zidu, i do tri sata slušala kamione koji su prolazili prema granici.

Imala je četrdeset dvije godine i dvadeset godina braka. Radila je u apoteci kod Fethije, gdje su je starije žene iz Ozimica zvale doktorica, iako im je bezbroj puta objasnila da nije. Mersad je bio monter u elektrodistribuciji. Penjao se na stubove po snijegu i po kiši, vraćao se kući s ogrebotinama na rukama za koje ona nije znala odakle su i jeo šutke, uz vijesti. Bio je dobar čovjek. To su joj govorili svi, i majka, i komšinice, i ona sama sebi, onako kako se za zimu kaže da je mogla biti i gora. Za dvadeset godina nije joj napisao nijedno pismo. Kad je rodila sina, poslao joj je u porodilište poruku od tri riječi: "Je li dobro?" Pitao je za bebu.

Odgovorila je u srijedu, iz apoteke, između dvije mušterije. Napisala je samo: "Pamtim." Odgovor je stigao za minutu, kao da je neko čekao s telefonom u ruci, iako je u St. Louisu tada bilo šest ujutro. Pisao je dugo i lijepo, duže nego što je Almedin ikad govorio. Sjećao se kako su na Kostelskom buku skakali s kamena u hladnu vodu, kako mu je jednom zakrpila jaknu koncem pogrešne boje, kako kiša u Bihaću uvijek pada koso, s Plješevice. Pitao je da li još pije kafu bez šećera. Pitao je da li je sretna. Na to nije odgovorila.

Od tada su se dopisivali svake večeri. Sanida je naučila brisati prepisku prije spavanja i ostavljati telefon ekranom prema stolu. Kad bi Mersad iz dnevne sobe pitao kome to piše, govorila je da je to Hedija iz apoteke, koja se razvodi pa joj treba podrška. Mersad bi klimnuo glavom i vratio se utakmici. Nikad u životu nije lagala tako lako, i to ju je plašilo više od samih poruka. Kćerka, koja je te godine bila maturantkinja, primijetila je da majka opet nosi naušnice na posao i pjevuši dok pegla. "Šta je tebi?", pitala je. "Proljeće", rekla je Sanida, iako je već bio juni.

U porukama je govorila ono što nikome nije rekla. Da se u njenoj kući priča samo o računima i kvarovima. Da Mersad zna popraviti svaku utičnicu u ulici, a nikad je nije pitao šta sanja. Da ponekad, kad on zaspi, izađe na balkon i gleda kako se svjetla s mosta lome u Uni, i da joj se tada čini kako je cijeli njen život neko drugi odlučio umjesto nje. Almedin je odgovarao pažljivo. Jednom je napisao: "Možda ne zna kako se pita. Neki ljudi znaju samo popravljati." Drugi put: "Vidim te kako stojiš na tom balkonu i čekaš da prestane kiša." Sanida je dugo gledala tu rečenicu. Nije znala odakle mu kiša.

Krajem jula napisao je da dolazi. Kupio je avionsku kartu, napisao je, baš za dane regate, kao nekad, kad su s mosta gledali kako čamci ulaze u grad. Predložio je da se nađu u subotu u pet, u bašti kafića Mlinica, na obali ispod Kapetanove kule. "Sjedi za stolom do vode", napisao je. "Ja ću tebe naći. Uvijek sam te nalazio." Sanida nije spavala dvije noći. Treće noći napisala je "Doći ću", odmah se postidjela i izbrisala, pa napisala ponovo i poslala. Mersadu je rekla da u subotu do deset mijenja koleginicu u dežurnoj apoteci. Mersad je rekao da će on onda skuhati grah.

U subotu je Bihać bio pun ljudi. Niz Unu su prolazili čamci regate, na obali se pekla pastrmka, iz zvučnika kod mosta trubila je muzika, a djeca su stajala do pasa u vodi i vikala na veslače. Sanida je obukla plavu haljinu kupljenu u Zagrebu, koju nikad nije nosila, jer je Mersad za nju rekao da je lijepa, a to je kod njega značilo preskupa. Preko haljine je obukla bijeli mantil iz apoteke, da bi na ulici izgledala kao da žuri na posao, i skinula ga tek u bašti. U Mlinici je sjela za sto do vode, naručila kafu bez šećera i stavila telefon pred sebe. Ruke su joj bile hladne, iako se od vrućine asfalt lijepio za đonove.

U pet i deset neko je povukao stolicu preko puta nje. To nije bio Almedin. Bio je to Mersad, u bijeloj košulji koju mu je ona kupila za godišnjicu, a on je obukao samo jednom, na sinovoj maturi. Sanida je osjetila kako joj krv bježi iz lica. Počela je govoriti brzo, o koleginici, o dežurstvu, o tome kako je samo svratila na kafu. Mersad ju je pustio da završi. Onda je izvadio svoj telefon, nešto otkucao debelim, ispucalim prstom, i njen telefon na stolu je zavibrirao. Na ekranu je pisalo Almedin Midžić: "Tu sam."

Dugo nije mogla progovoriti. Gledala je čas u ekran, čas u njegove ruke. Mersad je govorio tiho, kao da objašnjava kvar na instalaciji. U martu, kad je vjetar podigao crijep, popeo se na tavan i iza dimnjaka našao kutiju od cipela s njenim imenom. U njoj su bili dnevnik koji je pisala do udaje, dvije razglednice iz Amerike i fotografija mladića u Uni. Pročitao je sve u jednoj noći, na tavanu, uz baterijsku lampu. "O meni nisi napisala ni stranicu", rekao je. "Ni kad smo se upoznali. O njemu si napisala sto." "Imala sam dvadeset godina." "Znam. Zato sam htio znati hoćeš li otići kad se on javi."

"A on?", pitala je. "Gdje je on?" Mersad je slegnuo ramenima. Pravi Almedin Midžić, rekao je, vozi kamion po Missouriju, ima troje djece i ženu iz Sanskog Mosta i nema profil ni na jednoj mreži. Našao ga je preko njegove sestre, na fotografiji s nečijeg rođendana: proćelav, nasmijan, s tanjirom torte u ruci. Fotografiju u Uni prefotografisao je telefonom iz njenog albuma. Sve ostalo bilo je u dnevniku: lipa, crvena jakna, Kostela, konac pogrešne boje. Sanida je osjetila stid, pa bijes, pa opet stid. "Čitao si moj dnevnik i pisao mi kao drugi čovjek", rekla je. "A ti si lagala i došla", rekao je on. Nijedno nije nastavilo.

Čamci su prolazili ispod kule, a ljudi na mostu tapšali su posljednjim veslačima. Sanida je mislila na poruke. Na lipu i Kostelu, koje je prepisao. Ali i na ono drugo. "A balkon?", pitala je. "Kiša? Toga nema u dnevniku." Mersad je prvi put skrenuo pogled. "To sam ja vidio", rekao je. "Ja ne spavam kad ti izađeš. Ležim i čekam da se vratiš." "A ono da neki ljudi znaju samo popravljati?" "I to sam ja." Konobar mu je donio kafu. Mersad je u nju ubacio dvije kocke šećera, kao i uvijek, i nije je popio.

"Zašto mi to nikad nisi rekao?", pitala je. "Svojim imenom." Dugo je okretao šoljicu po tacni. "Lakše mi je bilo biti on", rekao je napokon. "On ima dvadeset godina i ništa nije pokvario. Ja imam četrdeset šest i šutim." Rekao je da će razumjeti ako ona želi da on ode. Torbu je već spremio i ostavio kod brata u Žegaru. Grah je na šporetu, za svaki slučaj.

Sanida je uzela njegov telefon. Otvorila je profil s mladićem u Uni i izbrisala ga, polako, potvrđujući svaki korak, dok ju je on gledao. Onda mu je vratila telefon. "Napiši mi nešto", rekla je. "Sad. Svojim imenom." Mersad je dugo kucao, brisao i ponovo kucao, oprezno, kao da spaja žice pod naponom. Njen telefon je zavibrirao. Pročitala je poruku i nije mu rekla šta piše. Rekla je samo da je kraća od Almedinovih. "Ja sam kraći čovjek", rekao je on.

Platio je obje kafe. Kući su išli pješice, kroz gužvu oko regate, svako svojom stranom ulice, kao dvoje ljudi koji su se upravo upoznali i još ne znaju smiju li jedno drugom prići. Na mostu je Sanida zastala. Mersad je stao i on, na drugoj strani, i čekao. Ona je prešla preko, između dvije porodice s djecom i prodavača balona, i uhvatila ga pod ruku. Grah su te noći jeli hladan, poslije ponoći, na balkonu.