Kolo u novoj štali

Autobus iz Zagreba stigao je u Bihać u podne, a Sinan je taksijem produžio do Ripča i izašao kod mosta, ne kod kuće. Ilijazova kafana stajala je na istom mjestu, nad Unom, s istim plastičnim stolicama i istom harmonikom okačenom iznad šanka. Ilijaz ga je prepoznao tek kad je progovorio. "Dvanaest godina", rekao je, "a ni razglednice." Skuhao mu je kafu i sjeo preko puta. Pričao je o svemu, o vodi koja svake godine nosi sve više plastike, o turistima s kajacima, o Sinanovoj sestri koja se u subotu udaje i o svadbi koja će biti u Ćerimovoj novoj štali. O Džejli nije rekao ništa. Ni Sinan nije pitao. Znao je, naravno. Majka mu je to javila jednom rečenicom, prije jedanaest godina, u istoj poruci u kojoj je javila da se krava otelila.

Majka ga je dočekala na kapiji, suha i uspravna, s rukama u pregači. Poljubila ga je jednom, u čelo, kao kad je išao u školu, i odmah rekla da je smršao i da ga u toj Kanadi niko ne hrani. Ćerim je izašao iz štale brišući ruke. Bio je teži nego što ga je Sinan pamtio, sporiji i ozbiljniji, i već u prvih deset minuta ispričao mu je koliko je koštao čelik za krov, koliko je dobio poticaja i zašto će na jesen ući u općinsko vijeće. Najmlađi brat Jasin, koji je imao osam godina kad je Sinan otišao, sad je bio viši od obojice. Stajao je po strani i gledao Sinanove cipele, njegov sat i njegovu jaknu, kao da gleda kartu svijeta.

Džejla je došla predveče, s tepsijom pite za svadbu. Imala je istu kosu, crnu i neposlušnu, i isti smijeh, samo malo kraći. Spustila je tepsiju na sto i pogledala ga ravno u oči. "Došao si na sestrinu svadbu", rekla je. "Na moju nisi." Ćerim se nasmijao, misleći da je to šala, i rekao da je Džejla uvijek bila jezičava, a da je Sinan dobro uradio što nije došao, jer je tada padao snijeg i put je bio zatrpan. Džejla je rekla da Ćerim pamti vrijeme za svaki dan u posljednjih dvadeset godina. "To mu je od vijeća", rekla je. "Tamo se sve zapisuje." Ćerim je klimnuo, zadovoljan.

Sinan ju je sutradan našao na obali ispod očeve kafane, gdje je kao djevojčica bacala hljeb pastrmkama. Bacala ga je i sad. Nije se okrenula kad je sjeo pored nje. "Čekala sam te dvije godine", rekla je. "Pisao si mi tri puta. O snijegu, o plati i o tome kako su Kanađani ljubazni. Nijednom nisi napisao dođi." Sinan je rekao da je prve dvije godine u Hamiltonu spavao u sobi s petoricom zidara i da se stidio pozvati je u to. "Trebao si me pitati čega se ja stidim", rekla je. Za Ćerima se udala jer je on pitao, a majka je to htjela. Djece nisu imali. Ćerim je govorio da će doći kad se završi štala, pa kad se završi put, pa kad on uđe u vijeće. "Tvoja majka me zadržala u porodici", rekla je, "kao njivu."

Svadba je počela u subotu u pet. Štala je mirisala na nov beton i pečeno janje, s greda su visile lampice, a stolovi su bili poredani ondje gdje će na jesen stajati krave. Ilijaz je svirao harmoniku s dvojicom momaka iz Cazina, mladoženjina rodbina igrala je kolo, a Ćerim je između dva jela održao govor o asfaltu do škole i o tome koliko je on lično zaslužan za njega. Jasin je cijelo veče sjedio pored Sinana i pitao ga koliko se na krovu plaća sat i je li istina da tamo snijeg pada do prozora. Majka je sjedila na čelu stola i gledala sve. Gledala je i Džejlu, koja je nosila tanjire, smijala se s gostima i nijednom nije pogledala prema Sinanu.

Pred ponoć Ilijaz je zasvirao sporu pjesmu i Sinan ju je pozvao na ples, pred svima, jer drugačije nije mogao. Plesala je ukočeno, kao sa strancem. "Pođi sa mnom", rekao je tiho. "Večeras. Dva dana ćemo biti u Zagrebu, a u ponedjeljak imam let. Kupit ću i tebi kartu." Džejla se nasmijala, onako kako se čovjek smije kad ga nešto boli. "Ti si lud." "U tri sata, kod mosta. Čekat ću do četiri." "A ako ne dođem?" "Onda ću bar znati da sam pitao." Pjesma se završila. Džejla se odmakla, popravila kosu i otišla po novu tepsiju pite. Majka ih je gledala sa čela stola.

Sinan je otišao sa svadbe u dva i niko ga nije zaustavio. Na mostu je bilo hladno, iz Une se dizala magla i gutala svjetla sela. Stajao je naslonjen na ogradu i slušao kako iz štale, sve tiše, dopire harmonika. Mislio je na Hamilton, na krovove po kojima je hodao dvanaest zima, na jezero koje se zimi ledi uz obalu, i na to kako je svake godine sebi govorio da će joj pisati kad bude imao šta ponuditi. U tri nije bilo nikoga. U tri i dvadeset počeo je misliti da je to pošteno, da se dug od dvanaest godina ne vraća za jedno veče. Onda su se kroz maglu pojavili farovi. Ilijazov stari golf stao je nasred mosta. Za volanom je sjedio Ilijaz, a pored njega Džejla, u jakni preko svečane haljine, s jednom torbom u krilu.

"Da je iko drugi, ne bih ga vozio", rekao je Ilijaz kroz prozor. "Ali ja sam njenu majku čekao na ovom istom mostu, pa je došla." Sinan je otvorio zadnja vrata. Tada je s puta, iz magle, dotrčao Jasin, bez jakne, zadihan. Vidio je kad je Sinan izašao iz štale i pošao za njim, ali ga je izgubio u magli. Nije pitao ništa. Samo je rekao: "Povedi i mene." Sinan ga je dugo držao za ramena. "Ne sad", rekao je. "Neko mora ostati s majkom. Kad se sredim, poslat ću ti kartu." Skinuo je svoju jaknu i ogrnuo ga njome. Jasin je stajao na mostu sve dok se svjetla golfa nisu izgubila prema granici.

Kući se vraćao pješice, uz rijeku, u bratovoj jakni koja je mirisala na aerodrom i tuđi grad. U štali su još gorjele lampice. Na stolovima su ostale janjeće kosti, prazne flaše soka i zgužvane salvete, a Ćerim je spavao na čelu stola, s glavom na rukama i s govorom za sljedeću sjednicu u džepu. Nije znao ništa. Jasin ga nije probudio.

Majka je već bila u kuhinji, kao svako jutro u pet, i kuhala kafu u velikoj džezvi. Na stolu su stajale tri šoljice, njena, Jasinova i ona stara s izblijedjelim cvijetom, iz koje je Sinan pio kao dječak. Pogledala je Jasina, pa jaknu na njemu, pa put iza njega. Ništa nije pitala. Natočila je kafu u dvije šoljice. Treću je obrisala krajem pregače i vratila u ormar, na gornju policu, iza tegli sa slatkom.