Za posebne zasluge

Neki ljudi žele novac, neki ljubav, a neki samo to da ih jednom neko prozove s bine. Hilmija Telalović, viši referent u gradskom vodovodu, pripadao je trećoj vrsti, i to od četvrtog razreda osnovne škole, kad je dobio pohvalu za najuredniju svesku, a učiteljica je na priredbi zaboravila pročitati njegovo ime. Od tada je čekao.

Bio je član šest udruženja, od Društva prijatelja Vijećnice do Kluba ljubitelja sevdaha, u kojem nije pjevao. Dvadeset godina mjerio je temperaturu vode na sarajevskim česmama, svakog prvog u mjesecu, i zapisivao je u svesku koja je narasla na tristo dvanaest stranica. Svake godine, kad bi novine objavile dobitnike Povelje ministarstva kulture za doprinos baštini, čitao je spisak naglas za doručkom, polako, kao optužnicu. "Opet onaj s fotografijama", govorio je. "A ja sam Sebilj izmjerio sto osamdeset puta."

Njegova žena Elzana bila je jedanaest godina mlađa i držala je cvjećaru Tulipan u ulici iza zgrade Vlade, odakle su ministarstva naručivala vijence, bukete i cvijeće za svečanosti. Znala je imena svih sekretarica i rođendane pola pomoćnika ministara. Jedan od njih, Ćemal Kulašin, naručivao je kod nje češće od ostalih, uvijek bijele tulipane i uvijek bez kartice. "Doći će i tvoj red, Hilmija", govorila je, namještajući mu kravatu. "Samo ga ne smiješ juriti."

Jednog utorka u martu u vodovodu je pukla cijev od grijanja i sve su poslali kući u deset. Hilmija je usput kupio pola kile baklave, da iznenadi ženu, i popeo se pješke do stana na Džidžikovcu. Ključ je ušao u bravu, ali vrata su zapela na lancu. Zvonio je. Dugo se ništa nije dešavalo, a onda je Elzana otvorila, u kućnom ogrtaču, mokre kose, crvena u licu. Rekla je da se upravo vratila s veletržnice i da je bila pod tušem.

U hodniku, na vješalici, visio je kaput. Tamnoplav, od debelog engleskog štofa, mnogo duži od svih koje je Hilmija ikad nosio. Možda bi i prošao pored njega da u reversu nije bila zakačena mala zlatna značka: otvorena knjiga s perom preko stranica. Poznavao ju je kao što drugi ljudi poznaju lice svoje majke. Tu značku nosili su samo dobitnici Povelje.

"Elzana, čiji je ovo kaput?", pitao je tiho. Elzana nije zastala ni sekundu. "Tvoj", rekla je. "Upropastio si mi iznenađenje." Uzela mu je baklavu iz ruku, kao da je baklava za sve kriva, i spustila glas. Odluka je, objasnila je, već donesena, ali se ne smije objaviti prije šestog aprila. Jedan čovjek iz ministarstva, koji kod nje kupuje cvijeće, donio joj je značku ranije, da je Hilmija ima na kaputu za fotografiju, a kaput je kupila ona, jer u starom ne može pred kamere. "Mene?", rekao je Hilmija. "Za šta?" "Za posebne zasluge", rekla je Elzana. Hilmija je sjeo na ormarić za cipele.

Obukao ga je odmah. Rukavi su mu padali do zglobova prstiju, a skut do polovine listova. "Italijanski kroj", rekla je Elzana, gledajući negdje iza njega, prema vratima spavaće sobe. "Sad se nose duži." Hilmija se okretao pred ogledalom, lijevo pa desno, a onda je rekao da mora odmah sići do Đulage, berberina u prizemlju, jer Đulaga sve sazna prvi i ne bi bilo pošteno da ovo sazna zadnji.

Kod Đulage je sjedio pola sata u kaputu, iako je u radnji bilo vruće. Đulaga mu je dva puta čestitao, jednom kao komšija i jednom kao građanin. Negdje između te dvije čestitke obojica su kroz izlog vidjela kako iz njihovog ulaza izlazi visok muškarac u odijelu, bez kaputa, s rukama u džepovima, i brzo odlazi prema Koševu. "Vidi ovog", rekao je Đulaga. "Mart, a on bez kaputa." Hilmija je zakopčao svoj do grla. "Ljudi više ne znaju šta je red", rekao je.

Narednih sedmica Hilmija nije skidao kaput. Nosio ga je u vodovod, na Markale, na sjednice svih šest udruženja, i u svakom razgovoru je, kao slučajno, okretao lijevi revers prema sagovorniku. Kolegama je rekao u povjerenju, svakom posebno. Na sjednici Kluba ljubitelja sevdaha ustao je da nazdravi, iako niko nije nazdravljao, i rekao samo: "Neću ništa reći. Vidjet ćete šestog." Jedino ministarstvo nije zvao, iako je triput dizao slušalicu. Elzana mu je objasnila da se nominovani koji zovu i zahvaljuju prije vremena brišu sa spiska, i to bez objašnjenja. "Takva su pravila", rekla je. "Ja im radim vijence. Znam."

Iste sedmice Elzana je iz cvjećare nazvala Kulašina. Javio se promuklim glasom i kihnuo u slušalicu. "Prehlađen sam od utorka", rekao je. "Znam", rekla je Elzana. "Imaš do šestog aprila da mom mužu daš Povelju. Inače ću tvojoj ženi poslati kaput, u celofanu, s mašnom." Kulašin je dugo šutio. "Za šta da mu je dam?" "Za posebne zasluge", rekla je Elzana. "Ti njegove zasluge poznaješ bolje od svih."

Kulašin je bio predsjednik komisije, a komisija je, kao i uvijek, imala više kandidata nego ideja. Na sjednici je izvadio Hilmijinu svesku od tristo dvanaest stranica, koju je Elzana donijela u kesi iz cvjećare, i rekao da je to rad kakav se rijetko viđa: dvadeset godina tihe, nesebične brige za vodu ovog grada. Niko od članova komisije nije pročitao dalje od prve stranice. Jedna profesorica je pitala zašto baš voda, a Kulašin je odgovorio da bez vode nema ni kulture, što je zvučalo dovoljno ozbiljno da niko više ne pita. Glasali su jednoglasno, jer se Kulašin smiješio onako kako se pomoćnici ministara ne smiješe bez razloga.

Svečanost je bila šestog aprila u sali ministarstva, s ozvučenjem koje je pištalo i s vijencima iz cvjećare Tulipan. Hilmija nije htio ostaviti kaput na garderobi. Elzana je sjedila u drugom redu, u novoj haljini, i nijednom nije pogledala prema bini. Hilmija je sjedio u prvom redu, u kaputu, i kad su ga prozvali, prošao je pored cijelog reda kao čovjek koji je čekao četrdeset sedam godina, jer je i čekao toliko. Kulašin mu je pričvrstio novu značku na revers, tačno pored stare, i ruka mu je pri tome malo zadrhtala. "Lijep kaput", rekao je. "Italijanski kroj", rekao je Hilmija glasno, da čuje cijela sala. "Žena ga je izabrala." "Vaša žena ima ukusa", rekao je Kulašin i dugo mu tresao ruku.

Te večeri Hilmija je za kuhinjskim stolom skinuo obje značke i poredao ih jednu pored druge. Bile su potpuno iste. Dugo ih je gledao. Onda je jednu gurnuo prema Elzani. "Ovu treba vratiti onom čovjeku iz ministarstva", rekao je. "Sigurno je njegova. Kakav je to čovjek, Elzana, koji svoju značku da drugome i ne traži ništa zauzvrat?" Elzana je brisala sto i nije podigla pogled. "Skroman", rekla je.

"Mora da je vrlo skroman", rekao je Hilmija i zamišljeno pogladio rukav, koji mu je i dalje padao do prstiju. "Vrlo", rekla je Elzana. Sutradan je značku u kutijici odnijela u ministarstvo, s buketom bijelih tulipana, a kaput krojaču u Ferhadiji, da mu skrati rukave.