Bijela kruška na Bistriku

Belma ima trideset dvije godine i ponekad, kao danas, dok se penje na četvrti sprat stare zgrade na Bistriku, mora zastati na stepenicama, jer je nešto u njoj toliko puno da ne može dalje. Nije umor. Nije ni sreća, ili jeste, ali prevelika za tu riječ. Osjeća se kao čaša u koju neko sipa i sipa, a ona ne smije pomaknuti ruku da ne prolije. Ključ ne može naći od smijeha. Komšinica s trećeg sprata gleda je kroz špijunku, Belma to zna, i to joj se čini i smiješno i dirljivo.

U stanu miriše na janjetinu koju je Haris jutros stavio u rernu na tiho, prije nego što je otišao u kancelariju. Belma iz kese vadi voće s pijace na Markalama: mandarine, zelene jabuke, grožđe tamno kao šljive. Slaže ga na plavi keramički tanjir, pa sve skida i slaže ponovo, dok mandarine ne legnu uz grožđe tačno onako kako treba, kao da plavi tanjir i novi tamnoljubičasti tepih u dnevnoj sobi moraju nešto reći jedno drugom. Gleda svoje djelo i smije se naglas. Neka je, misli. Neka je i smiješno.

Dadilja Behija hrani malu Asju u kupatilu, jer je tako navikla, i kad Belma uđe, pogleda je onako kako se gleda gošća koja je došla nenajavljeno. Belma uzme kašičicu i nahrani kćerku sama. Asja joj se smije i hvata je za kosu. Belma bi htjela ostati tu cijelu večer, na hladnim pločicama, s tom malom toplom stvari u krilu, ali zvoni telefon. Haris javlja da kasni deset minuta i pita je li sve u redu. Sve je u redu, kaže ona, i htjela bi mu reći još nešto, ali ne zna šta, a on je već spustio.

Iz spavaće sobe vidi se dvorište, a u dvorištu kruška koju je, kažu, posadio još neki austrijski činovnik. Ove godine procvjetala je sva odjednom, za dva dana, i sad stoji bijela do posljednje grane, mirna, naspram zelenog zida susjedne kuće. Belma je gleda i misli da je to njen život, ta kruška: pun, rascvjetan, bez ijedne prazne grane. Ima Harisa, ima Asju, ima stan s novim tepihom i prijatelje koji govore o filmovima, ima novca taman toliko da o novcu ne mora misliti. I ima Biserku, novu prijateljicu, koja večeras prvi put dolazi na večeru.

Za večeru obuče bijelu haljinu, zelene cipele i ogrlicu od zelenog kamena koju joj je majka donijela iz Istanbula. Tek kad stane pred veliko ogledalo kod ulaznih vrata, primijeti da je obučena kao kruška, i opet se nasmije, sama, u hodniku. Behija iz kupatila pita šta je smiješno. Ništa, kaže Belma. Ništa nije smiješno. Sve je samo previše lijepo.

Biserku je upoznala u martu, na otvaranju jedne izložbe na Ferhadiji. Stajale su obje pred istom slikom, predugo, i Biserka je rekla da je slika tužna, a Belma da je vesela, i to je bilo dovoljno. Biserka je plava, tiha, pomalo odsutna, kao da uvijek sluša neku muziku iz druge sobe. Belma o njoj ne zna gotovo ništa: da živi sama negdje na Ciglanama, da prevodi s francuskog i da poslije pet ne pije kafu. Sviđa joj se što ne zna više. Belma se za nove prijateljice vezuje tako, odmah i bez ostatka, i Haris joj se zbog toga smije. Za Biserku kaže da je dosadna, da se samo smiješi i šuti i da sigurno nema šta reći. Belma mu ne vjeruje. Zna da on uvijek tako govori o ljudima koje još ne poznaje.

Prvi dolaze Tijana i Dino, ona dizajnerica enterijera, on reditelj u jednom malom pozorištu, oboje u odjeći za koju se odmah vidi da je skupa i da je trebala izgledati jeftino. Dino priča o predstavi na koju niko ne dolazi, Tijana o kupcu koji hoće kuhinju boje bakalara. Onda stiže Vedad, mladi filmski kritičar, blijed, i odmah s vrata priča o taksisti koji ga je od Skenderije vozio kao da bježi od policije. "Mislio sam da je to kraj", kaže. "Cijelim putem sam se držao za ručku iznad vrata." Haris stiže zadihan, sa šalom preko ramena, poljubi Belmu u kosu i odmah ide u kuhinju da pogleda janjetinu.

Biserka dolazi posljednja, u srebrnoj haljini, s podignutom kosom, i kad joj Belma uzme kaput, osjeti da su joj ruke hladne. Za stolom Biserka malo govori. Smiješi se, sluša, jede polako. Samo kad Tijana kaže da je voće na plavom tanjiru kao s neke holandske slike, Biserka pogleda Belmu i klimne, kao da zna ko ga je slagao i koliko puta. Haris sjedi preko puta nje i ponaša se, misli Belma, gotovo nepristojno: ne gleda je, ne obraća joj se, pita Vedada o filmovima i Dina o sceni. Belma bi se ljutila na njega, ali ne može, jer je previše ponosna na sve: na janjetinu, na voće, na ljude za svojim stolom, na to kako se svijeće ogledaju u prozoru. Svakih nekoliko minuta pogleda Biserku i čeka znak. Ne zna kakav.

Poslije kafe, dok Dino i Tijana raspravljaju o nekoj kritici, Biserka se nagne prema Belmi i tiho je pita ima li stan pogled na dvorište. I to je znak. Belma ustane bez riječi, odvede je kroz hodnik u spavaću sobu, ne pali svjetlo i razmakne zavjese. Dolje, na mjesečini, stoji kruška. Bijela je kao da svijetli sama od sebe. Dvije žene stoje jedna pored druge i šute. Belmi se čini da ih nešto povezuje, da su obje u tom bijelom drvetu, da se razumiju bez ijedne riječi i da će im se ovaj trenutak, kad sve drugo prođe, vraćati objema.

Vraćaju se za sto i niko ništa nije primijetio. Vedad čita jedan stih s telefona, Tijana ga zadirkuje. Haris toči vino i Belma ga gleda dok toči. Gleda mu ruke, potiljak, kako se smije Dinovoj šali, i prvi put poslije mnogo godina osjeti da jedva čeka da gosti odu. Da ostanu sami, ona i on, u stanu sa svijećama koje dogorijevaju. To osjećanje je toliko novo da se postidi i pocrveni, i Tijana je pita je li joj vruće. Belma kaže da jeste. Misli: sve je ovo zbog Biserke. Ona mi je to dala, tamo kod prozora. Reći će mu, misli, večeras, kad ugase svjetla. Ne zna još šta, ali reći će mu.

Pred ponoć se Tijana i Dino dižu, jer ujutro rano putuju u Mostar. Vedad zove taksi i odmah se plaši. Biserka kaže da će ići s njim, da joj je usput i da će ga ona držati za ruku ako vozač bude lud. Vedad moli da sačekaju dok mu Belma ne nađe knjigu koju mu je obećala, staru zbirku pjesama s potpisom autora. Belma ode u dnevnu sobu, do police. Knjiga je u drugom redu, gdje je uvijek bila. Okrene se s njom prema vratima.

Iz dnevne sobe vidi se dio hodnika i veliko ogledalo kod ulaznih vrata. U ogledalu je Haris. Drži Biserkin kaput, ali joj ga ne daje. Biserka mu priđe, stavi mu ruke na ramena, i on je privuče i poljubi, ne žureći, kao čovjek koji to ne radi prvi put. Onda joj nešto šapne. Belma ne čuje, ali mu u ogledalu vidi usne i zna šta je rekao: sutra. Biserka ga prstima dotakne po obrazu, kratko, onako kako se dotiče nešto svoje, i uzme kaput.

Kad Biserka uđe u dnevnu sobu da se pozdravi, lice joj je mirno kao i cijele večeri. Uzme Belmine ruke u svoje. Ruke su joj i dalje hladne. "Hvala vam za sve", kaže. "I za krušku. Kako je lijepa vaša kruška." Vedad je već na vratima, s kapom u rukama, i viče da taksi čeka i da se taksimetar vrti. Haris ih ispraća do stepenica. Belma čuje kako se lift spušta, kako se dolje zatvaraju vrata zgrade i kako se Haris vraća zviždućući.

Belma prilazi prozoru u spavaćoj sobi. Zavjese su još razmaknute, onako kako ih je ostavila. Kruška stoji dolje na mjesečini, bijela do posljednje grane, potpuno mirna, i ništa se na njoj nije promijenilo. Iz kuhinje se čuje kako Haris slaže čaše u sudoperu i pita je da li da ugasi svijeće. Belma ne odgovara. U ruci joj je još knjiga koju je Vedad tražio. Niko je nije odnio.