U Brčkom se za Jozu Grgića govorilo da ima više kamiona nego zuba, što je bila istina samo napola, jer je zube imao sve. Počeo je s jednim kiperom i šljunkom iz Save, dok su mladići njegovih godina odlazili u Njemačku. Za dvadeset godina od tog kipera napravio je betonaru na izlazu prema Bijeljini, tri benzinske pumpe i firmu u kojoj je radilo sedamdeset ljudi. Na zgradi firme i na svakom kamionu pisalo je GRGIĆ BETON, velikim plavim slovima.
Nedostajalo mu je samo ono što se ne može izliti u kalup. Porodica Šimundić živjela je u kući u centru grada, s pločom na fasadi na kojoj je pisalo da je tu stanovao prvi notar u Brčkom, još pod Austrijom. Fasada se ljuštila, krov je prokišnjavao, a gospodin Vinko Šimundić, penzionisani sudija, i dalje je nosio leptir-mašnu na nedjeljnu misu. Kad je Jozo zaprosio njegovu kćer Antonelu, gospodin Vinko je tražio sedmicu da razmisli. Za to vrijeme Jozini radnici su mu, sasvim slučajno, promijenili krov. Na vjenčanju, u hotelu pored Save, gospođa Ljerka Šimundić je gostima predstavljala zeta riječima "naš Jozo", tonom kojim se govori o vodoinstalateru koji dobro radi.
Antonela je bila lijepa i visoka, tri jezika je govorila bolje nego što je Jozo govorio jedan, i od prvog dana braka nije krila da je udaja za nju bila porodična odluka, a ne njena. Ručala je s prijateljicama u Tuzli i smijala se u telefon glasom kojim se njemu nikad nije smijala. Jozo je gradio vilu na brdu iznad grada, s bazenom i terasom prema Savi, i vjerovao je da će se, kad vila bude gotova, sve samo od sebe srediti. Projekat je radio mladi arhitekta Dominik, kojeg je Antonela lično preporučila.
Prvi put je saznao istinu na kapiji vlastitog gradilišta. Bio je januar, kasno popodne, i Jozo je stajao u gumenim čizmama do koljena, poprskan cementom, kad je pred kapiju stao skuter dostave cvijeća. Mladić od dvadesetak godina skinuo je kacigu, odmjerio ga od glave do čizama i zaključio da je pred njim čuvar. "Ovo je za gospođu", rekao je i pružio mu buket bijelih ruža. "Od arhitekte. Samo pazi da te muž ne vidi, kažu da je neki seljak s betonom, ljubomoran kao pas." Jozo je primio ruže i pitao mladića kako se zove. Mateo, rekao je mladić, i dodao, spuštajući glas kao među prijateljima, da ruže nosi već treći put, da je u buketu kartica, a na kartici četvrtak, teniski klub, sedam sati.
Kad je skuter otišao, Jozo je dugo gledao karticu. Onda je rekao naglas, iako ga niko osim mješalice nije čuo: "Sam si htio, Jozo." I krenuo je pravo kod punice i punca.
Gospođa Ljerka primila ga je u salonu, ispod portreta notara. Prije nego što je uspio sjesti, objasnila mu je, kao i svaki put, da se u ovoj kući ne kaže "punice", nego "gospođo Šimundić", i da se blatne čizme ne unose na perzijski ćilim. Jozo se izuo i ostao u čarapama. Pokazao im je karticu. Gospodin Vinko ju je pročitao kroz naočale, dva puta, i rekao da je to teška optužba, a da se u porodici Šimundić teške optužbe ne iznose iza leđa. Nazvao je Antonelu i arhitektu. Došli su za pola sata, svako svojim autom.
Dominik je bio miran, u kaputu boje pijeska, i govorio je glasom kojim arhitekte objašnjavaju zašto će sve koštati duplo. Rekao je da kartica nije njegova, da u Brčkom mnogo ljudi igra tenis četvrtkom i da je duboko povrijeđen što se njegovo ime miješa u ovakve stvari. Zakleo se čašću svoje porodice. Antonela je šutjela i gledala u Jozine čarape. Gospodin Vinko je ustao. "Jozo", rekao je, "čovjek od časti je sumnjao, čovjek od časti se i izvinjava. Ustani i reci gospodinu Dominiku da ti je žao." Jozo je ustao u čarapama i rekao. Gospođa Ljerka ga je natjerala da ponovi, jer se prvi put, kako je rekla, izvinio kao da prodaje šljunak.
Drugi put se bolje pripremio. Sljedećeg četvrtka sjeo je u kamion jednog svog vozača, parkirao ga preko puta teniskog kluba i čekao. U sedam i deset Antonela i Dominik izašli su iz kluba i sjeli u kafić na obali, za sto u uglu. Jozo ih je snimio telefonom, a onda nazvao punca i rekao mu samo da dođe odmah i da povede gospođu. Šimundići su stigli za dvadeset minuta. Ali Antonela je kroz staklo vidjela kamion s natpisom GRGIĆ BETON, koji se u Brčkom ne može sakriti ni iza bloka zgrada.
Kad su roditelji ušli, zatekli su kćer kako stoji pored stola i glasno, da je čuje cijeli kafić, vraća arhitekti neku kovertu. "Rekla sam vam već jednom, gospodine", govorila je drhtavim glasom. "Ja sam udata žena. Moj muž je možda jednostavan čovjek, ali je pošten, i ja vaše poruke ne želim čitati. Došla sam ovdje samo da vam to kažem pred svjedocima." Gospođa Ljerka je zagrlila kćer i rekla da je odgojila svetu ženu. Gospodin Vinko se okrenuo prema Jozi, koji je stajao na vratima s telefonom u ruci, i pitao ga da li ga nije stid što uhodi vlastitu ženu dok ona brani njegovu čast. Jozo se izvinio Antoneli, pred konobarom i pola kafića.
Te noći, na putu kući, rekao je volanu: "Sam si htio, Jozo." Volan se nije bunio.
Treći put je odlučio da neće zvati nikoga dok ne bude siguran. U subotu Antonela je rekla da je pozvana na rođendan prijateljici u Tuzlu i da će spavati kod nje. U jedan sat poslije ponoći Jozo je s prozora vile vidio njen auto kako se penje uz brdo, a za njim srebrni auto koji je dobro poznavao, jer ga je arhitekta kupio od avansa koji mu je Jozo platio. Srebrni auto se okrenuo na dnu ulice i ugasio svjetla. Jozo je zaključao vrata iznutra, ostavio ključ u bravi i nazvao punca. "Dođite vidjeti gdje vam kći spava kad spava u Tuzli", rekao je i prekinuo vezu prije nego što ga je gospođa Ljerka stigla ispraviti.
Antonela je pokucala, pa zvonila, pa ga je dugo zvala kroz vrata, prvo slatko, onda ljutito. Jozo je sjedio u hodniku na paketu pločica koje još nisu bile postavljene i nije odgovarao. Napolju je bio mraz i kamene stepenice su bile zaleđene. Onda je s druge strane vrata čuo kratak krik, udarac i tišinu. "Jozo", zastenjala je Antonela, "noga. Mislim da sam je slomila." Jozo je skočio, okrenuo ključ i istrčao u pidžami i papučama. Antonela je ležala na stepenicama. Kad se sagnuo nad nju, izvukla mu se ispod ruke lakše od mačke, utrčala u kuću i zaključala vrata. Ključ je i dalje bio u bravi, samo sad s druge strane.
Taksi sa Šimundićima stigao je nekoliko minuta kasnije. Farovi su obasjali zeta u prugastoj pidžami, s jednom papučom, kako lupa na vrata vlastite kuće. Na prozoru prvog sprata upalilo se svjetlo i pojavila se Antonela, u kućnom ogrtaču, raspuštene kose. "Mama", rekla je umornim glasom, "dobro je da ste došli. Ja sam kod kuće od deset. On se vratio maloprije, ne znam odakle, i evo, viče po ulici. Treći put ovaj mjesec. Ne znam više šta da radim." Gospođa Ljerka je primakla nos zetovom licu i osjetila rakiju, onu jednu čašicu koju je popio s radnicima na otvaranju nove pumpe. To joj je bilo dovoljno.
Antonela nije htjela otvoriti dok se muž ne izvini. Gospodin Vinko mu je izdiktirao izvinjenje, rečenicu po rečenicu, kao presudu. Jozo je u pidžami, na mrazu koji je pekao uši, ponovio da je pogriješio, da je njegova žena čestita žena iz čestite kuće i da on u nju više nikad neće sumnjati. Gospođa Ljerka je tražila da to kaže ljepše. Rekao je ljepše. Tek tada su se vrata otvorila. Prvi je ušao gospodin Vinko, za njim gospođa Ljerka, koja je u hodniku odmah primijetila da pločice još nisu postavljene.
Jozo je u vlastitu kuću ušao posljednji. Na pragu se okrenuo i pogledao niz brdo. Na dnu ulice srebrni auto je upalio svjetla, polako se okrenuo i nestao prema gradu. "Sam si htio, Jozo", rekao je tiho i zaključao vrata, ovaj put s prave strane.