Gazdarica je, prema Verinim riječima, bila teška žena. Nije htjela zamijeniti šporet, nije voljela kašnjenje i svake druge godine podizala je kiriju. Ruža je slušala te žalbe i uredno davala svoj dio. Poslije razvoda uselila se kod stare prijateljice, zahvalna što ne mora sama tražiti stan. Imale su odvojene sobe, zajednički doručak subotom i dogovor da sve troškove dijele napola. Gazdaricu nikada nije vidjela. Vera je tvrdila da je bolje tako.

Kad je posljednje povećanje postalo preveliko, Ruža je odustala od puta kćerki. Vera ju je tješila i govorila da će nekako izdržati. Istog mjeseca Verin sin došao je na ručak sa djevojkom. Razgledali su kuhinju, pričali o novom šporetu i o tome kako bi se stan mogao urediti kad ga jednog dana preuzmu. Ruža je pitala od koga. Mladić je pokazao na majku, ne shvatajući zašto je to pitanje.

Ručak je završen brzo. Vera je isprva govorila da se vlasništvo Ruže ne tiče, jer svakako ima krov nad glavom po prihvatljivoj cijeni. Ruža se složila da vlasnik može tražiti kiriju. Ali ona nije pristala na kiriju koju vlasnik otvoreno određuje. Pristala je dijeliti trošak s prijateljicom koja je svaki mjesec sjedila preko puta i glumila da trpi istu brigu.

Vera je novac od posljednjeg povećanja slala sinu. Pomagala mu je plaćati automobil. 'Ti bi razumjela da si u mojoj situaciji', rekla je. Ruža je tada prvi put povisila glas. I ona je imala dijete, kojem zbog tog povećanja nije otišla. Nije htjela ponovo slušati da se majčinska ljubav jedne žene podrazumijeva, a druge može odložiti za jeftiniji mjesec.

Stan nije napustila iste noći. Tražila je novu sobu tri sedmice i za to vrijeme s Verom razgovarala o vodi, ključevima i tome ko je potrošio kafu. Odsustvo svađe nije značilo pomirenje. Bilo je čudno živjeti s osobom kojoj odjednom nemaš šta ispričati. Vera je nudila nižu cijenu, pa besplatan mjesec. Ruža je shvatila da bi joj za ostanak trebala prijateljica, a da joj se sada obraća samo gazdarica.

Na odlasku je oprala svoju policu u frižideru. Vera je stajala pored vrata s njihovim dvjema subotnjim šoljama. Pitala je hoće li nekad doći na doručak. Ruža je uzela svoju šolju iz njene ruke. Rekla je da sada mora uhvatiti autobus, što je bilo tačno, ali nije bio potpun odgovor. Ovoga puta nije dugovala potpuniji.