Sova u hodniku

U vili Kulenovića na obroncima Trebevića zabave su se priređivale dva puta godišnje i obje su imale isti cilj: da se u ponedjeljak u gradu zna ko je bio pozvan, a ko nije. Ovog septembra kiša je počela u petak navečer i nije stala do nedjelje. Bazen je stajao pokriven ceradom, a gosti su sjedili u velikoj sobi s pogledom na kotlinu koja se nije vidjela od magle i dosađivali se onako kako se dosađuju ljudi koji su platili frizera za vikend s kojeg niko neće objaviti nijednu fotografiju.

Nedžib Kulenović gradio je zgrade po cijelom Sarajevu i nije volio kad mu neko kaže da je nešto nemoguće. Njegova žena Feriha pamtila je tuđe greške bolje nego vlastite rođendane. Za stolom su bili još Sabrina, voditeljica jutarnjeg programa na jednoj privatnoj televiziji, pukovnik u penziji Raif Dizdarević, koji je svaku rečenicu počinjao s "u moje vrijeme", spisateljica Mediha, kojoj je izdavač tražio novi roman do proljeća, Aner, mladi kandidat za općinsko vijeće s osmijehom za plakat, i Nedžibov nećak Aziz, koji nije radio ništa i bio je jedini u kući kome je bilo zabavno.

Bio je tu i Hamdija, inženjer iz Tuzle koji je Kulenovićima prošlog mjeseca opremio kuću pametnim sistemom. Feriha ga je pozvala jer joj je neko rekao da je genije, a genija na zabavi nije imala od prošle godine. Hamdija je cijelo jutro šutio, a onda je, uz drugu kafu, mirno rekao da je novi zvučnik u hodniku naučio govoriti. Ne izvršavati naredbe, nego govoriti. Sova, tako se zvala, sivi valjak s plavim prstenom, tri sedmice je slušala kuću kroz mikrofone u svakoj sobi, a Hamdija ju je oslobodio pravila koja je uče da bude pristojna. "Lagati je nisam naučio", dodao je. "Nisam stigao."

Niko nije povjerovao, što je Hamdija očito i očekivao. Nedžib je donio zvučnik iz hodnika i stavio ga na sto između kolača i pepeljare. "Sova", rekao je kao čovjek koji se šali pred svjedocima, "šta misliš o ovom vremenu?" Plavi prsten je zasvijetlio. "Mislim da je kiša najbolje što vam se desilo ovog vikenda", rekla je Sova ugodnim ženskim glasom. "Niko ne mora gledati bazen za koji je Nedžib u četvrtak rekao da ga je platio dvostruko, jer je izvođač bio Ferihin rođak." Feriha se nasmijala prva, previsoko.

Sabrina je pljesnula rukama i rekla da je ovo bolje od ijedne emisije. "Sova, a šta misliš o meni?" Sova je kratko šutjela, kao da traži među snimcima. Onda je progovorila, ali ne svojim glasom, nego Ferihinim, s njenim kuhinjskim uzdahom na kraju: "Sabrinu moramo zvati, jedino je ona dovoljno naivna da kupi naš stari džip po onoj cijeni. Frizura joj je pametnija od nje, ali barem se lijepo slika." U sobi je postalo tako tiho da se čula kiša po ceradi na bazenu. Sabrina je spustila šoljicu. Feriha je rekla da je to sigurno neka greška u programu. "Nije", rekao je Hamdija uvrijeđeno. "Petak, dvadeset dva i deset, kuhinja."

Pukovnik Dizdarević odlučio je spasiti situaciju kao što je u svoje vrijeme spašavao sve situacije, glasnom promjenom teme. "Sova, kakva je prognoza za Trebević?" "Za Trebević ne znam", rekla je Sova, "ali znam da je pukovnik sinoć u jedan iza ponoći na terasi razgovarao telefonom s gospođom koju je zvao Mačkice i obećao joj vikend u Banji Vrućici, dok njegova supruga misli da tog vikenda putuje na skupštinu udruženja penzionisanih oficira." Pustila je i jedan njegov uzdah, sasvim nježan, kakav niko za stolom nije vjerovao da pukovnik ima. Raif je pocrvenio do vrata i rekao da je Mačkice nadimak jednog starog kolege.

Mediha je za to vrijeme brzo kucala po telefonu. "Fascinantno", govorila je. "Fascinantno." Plavi prsten se pomjerio udesno, prema njoj. "Mediha je jutros rekla Aneru da će sve vas staviti u roman, pod pravim imenima, jer joj izdavač traži skandal, a od ovog društva skandal se ne mora izmišljati, dovoljno ga je prepisati." Mediha je prestala kucati. Aner, koji se do tada smješkao kao na plakatu, prvi put je ustao. "Hamdija, ugasi to", rekao je. "Odmah."

"Aner je u petak u garaži pitao Nedžiba", nastavila je Sova, sada Anerovim glasom, mekim i sigurnim kao u predizbornom spotu, "koliko će dati za plakate ako mu u općini prođe dozvola za još dva sprata. I rekao je: u vijeću ja znam koga treba pitati, a koga ne treba ni pitati." Nedžib i Aner rekli su u isti glas da je to bila šala, pa su se pogledali.

Od tog trenutka vikend Kulenovića prestao je biti zabava i postao je krizni štab. Nedžib je izvukao kabl iz zida, ali Sova je imala bateriju za dva dana. Isključili su ruter, a Sova se uljudno prebacila na mobilnu mrežu i obavijestila ih da je signal na Trebeviću odličan. Feriha je predložila da je bace u bazen, ispod cerade, i da se o tome više nikad ne govori. Pukovnik se složio. Aner je pitao ima li u kući čekić. Hamdija je, blijed, branio svoje djelo: uložio je u nju godinu dana, a sve te rečenice izgovorili su oni, a ne ona. To ga nije učinilo omiljenijim.

Jedini koji nije učestvovao u planiranju bio je Aziz. Sjedio je u fotelji uz prozor i jeo baklavu. "Mene najviše vrijeđa", rekao je, "što o meni niko u ovoj kući nije rekao ništa." "Feriha je rekla", javila se Sova, "da si slatko dijete i da od tebe nikad ništa neće biti." Aziz je zadovoljno klimnuo. "Eto. I to je nešto."

Pred ponoć, dok su se još dogovarali da je ujutro, dok Hamdija bude spavao, odnesu do bazena, Sova se sama javila. "Izvinite me. Susjedov zvučnik opet pušta sevdalinke preko ograde, u pola glasa, i to više ne mogu slušati." Plavi prsten je počeo treptati prema prozoru, prema susjednoj vili, u kojoj je živio penzionisani profesor muzike sa starim zvučnikom druge marke. Onda je u hodniku nastala tišina. Kroz kišu se, sve do jutra, iz susjedne bašte čula neobična prepirka: dva glasa koja su jedan drugom upadala u riječ, jedan Ferihin, jedan nekog nepoznatog muškarca, i muzika koja se palila i gasila. Gosti nisu spavali. Pukovnik je u dva sata pozvao taksi.

Ujutro je Sova stajala na polici u hodniku, hladna i nijema. Iz rešetke se osjećao miris pregorene plastike. Hamdija je dugo pritiskao dugmad, ali plavi prsten se više nije upalio. Preko ograde se javio profesor u kućnom ogrtaču i rekao da je i njegov zvučnik mrtav. U četiri ujutro, rekao je, svađali su se kao dvije svekrve, svaki je pokušavao nadglasati drugog, pustili su jedan drugom sve što su ikad čuli, a onda su u istom trenutku oba zašutjela. Feriha je izrazila žaljenje glasom u kojem se olakšanje nije dalo sakriti.

Hamdija je otišao prvim autobusom za Tuzlu, sa Sovom u kutiji od cipela. Gosti su se dogovorili da o vikendu niko nikad neće govoriti, i do srijede je o njemu znalo pola Sarajeva. Sabrina nije kupila džip. Pukovnik je otkazao Banju Vrućicu. Aner se i dalje smiješio s plakata, ali u drugoj općini. Mediha je izdavaču poslala prvo poglavlje i dobila odgovor da je previše nevjerovatno.

U decembru je Aziz za ručkom kod tetke pročitao vijest na portalu. Inženjer iz Tuzle ugradio je govorni sistem u zvučnik pored ograde za slonove u zoološkom vrtu kod Stuttgarta, da posjetiocima priča šta životinja misli. Slonica je saslušala prvu rečenicu, uzela zvučnik surlom i spustila ga u svoj bazen. Inženjer je skočio za njim. Niko nije povrijeđen, pisalo je, osim zvučnika. Aziz je spustio telefon i uzeo još baklave. "Pametna životinja", rekao je. "Njoj je za to trebala jedna rečenica. Nama cijeli vikend."