Vlasničin pas pojavio se u uredu jednog ponedjeljka i odmah dobio više pažnje nego novi radnik prethodne sedmice. Bio je mali, živahan i naviknut da mu ljudi prilaze. Većina kolega se oduševila. Ja sam ostala za stolom s nogama povučenim ispod stolice. Nisam mrzila pse. Bojala sam ih se, bez zanimljive priče koju bih mogla ispričati kao opravdanje. Taj strah nikad mi nije predstavljao veliki problem dok pas nije počeo svakodnevno dolaziti na posao.
Zamolila sam vlasnicu da ga drži dalje od mog stola. Rekla je da je bezopasan i pustila ga da mi njuška torbu. Kolege su se smijale mojoj ukočenosti. Jedan je predložio da ga moram pomaziti kako bih se navikla. Odgovorila sam da ne želim. Vlasnica je rekla da bi nam svima dobro došlo malo više topline. Odjednom se razgovor o radnom prostoru pretvorio u procjenu mog karaktera, kao da strah znači da nisam dovoljno dobra osoba.
Narednih dana pas je ležao kod izlaza, skakao na stolice i povremeno lajao dok razgovaram telefonom. Kad bih ustala, tražila sam pogledom gdje je. Posao sam završavala sporije, ali nisam htjela priznati koliko pažnje trošim na životinju o kojoj niko nije pitao zaposlene. Najviše me boljelo što su kolege počele praviti šale prije nego što bih išta rekla. Postala sam osoba čiju reakciju čekaju kao kratku zabavu između dva zadatka.
Na jednom sastanku vlasnica je stavila psa u moje krilo. Ustala sam toliko brzo da ga je morala uhvatiti. U prostoriji je nastala tišina. Rekla sam da sam više puta jasno odbila i da se o tome ne može odlučivati umjesto mene. Nisam tražila da pas nestane s planeta, samo da radim bez dodira na koji nisam pristala. Vlasnica je izgledala uvrijeđeno, kao da sam odbacila poklon koji svako razuman mora željeti.
Poslije sastanka jedna kolegica mi je priznala da joj smeta lajanje, ali nije htjela ispasti neprijateljski raspoložena. Rekla sam da sljedeći put to kaže sama, ne samo meni u kuhinji. Pas je počeo boraviti u vlasničinoj kancelariji. Odnos prema meni ostao je hladniji neko vrijeme, pa se polako vratio običnim poslovnim pitanjima. Niko se nije pretvorio u velikog zagovornika mog prava da se bojim. Bilo je dovoljno da prestanu praviti igru od njega.
Na proljeće je kolega doveo dijete na kratku posjetu. Vlasnica je odmah sklonila psa kad je dječak rekao da se boji. Posmatrala sam taj jednostavan pokret, učinjen bez rasprave. Nisam ništa dodala. Vratila sam se poslu i prvi put završila izvještaj prije pauze. U ladici sam još držala torbu, iz navike, ali sam tog dana noge ispružila ispod stola bez provjeravanja prostora oko sebe.