Ramiz je dvanaest godina prodavao paradajz i papriku na Markalama, za tezgom do moje, i za svih tih dvanaest godina nisam ga vidjela da podigne pogled iznad cijena napisanih na kartonu. One zime počeo je gledati gore. Preko puta pijace, na trećem spratu zgrade iz austrijskog vremena, u pet sati ujutro gorjela je lampa, a iza zavjese je sjedila žena. Sjedila je tako svako jutro dok smo istovarali gajbe iz kombija i ostajala dok se ne bi razdanilo. "Ne spava", rekao je Ramiz jednog jutra, više sebi nego meni. "Nikad nije mogla spavati kad je sama u kući."
Tako sam saznala da je poznaje. Zvala se Mersiha i bila je iz Haljinića, iz istog sela kod Kaknja iz kojeg je on svako jutro dovozio svoj paradajz. Sa dvadeset dvije godine otišla je u Sarajevo kuhati i čistiti kod jednog udovca, profesora prava, u velikoj kući na Logavini. Druge zime poskliznula se na zaleđenim stepenicama ispred te kuće i slomila nogu tako nesretno da je poslije toga uvijek malo hramala. Profesor Mulabegović, čovjek od pedeset osam godina, nije je htio pustiti nazad na selo. Oženio ju je. Pola Sarajeva pričalo je o tome cijelu jednu jesen, a onda se rodio sin i ljudi su našli drugu temu.
"A ti?" pitala sam ga. Ramiz je slagao paprike, crvene na jednu stranu, zelene na drugu, kao da od toga zavisi nešto važno. Rekao je da ju je prosio prije nego što je otišla. Tražila je da sačeka godinu dana. On je otišao na gradilište u Sloveniju da zaradi za kuću, a kad se vratio, ona je već bila gospođa Mulabegović. "Nisam joj zamjerio", rekao je. "Profesor je imao biblioteku. Ja sam imao pola plastenika."
Ostalo sam saznala od nje same, kasnije, kad je počela silaziti na pijacu. Profesor je umro prije sedam godina. Sin Imran završio je pravo u Beču i ostao tamo, u advokatskoj kancelariji s mesinganom pločom na ulazu, i zaručio se s kćerkom jednog od partnera. Kuću na Logavini prodao je odmah poslije očeve smrti, jer mu je trebao novac za stan u Beču, a majci je ostavio stan iznad Markala, upisan na njega, i profesorovu malu penziju. Mersiha je cijeli život provela radeći ili čekajući da neko dođe kući. Sada nije imala ni jedno ni drugo.
Prvi put je sišla u februaru, u kaputu boje kamile, oslanjajući se više na lijevu nogu. Stala je ispred Ramizove tezge i dugo gledala paradajz, kao da ga ne vidi. "Ramize", rekla je, "đe si ti dosad?" Odmah se zacrvenjela i popravila se: "Gdje." Ramiz se nasmijao, prvi put otkako ga znam onako kako se smiju ljudi kojima nije do prodaje. Poslije mi je ona objasnila. Imran je zove nedjeljom preko videa, i dok ona priča, on je ispravlja. Ne kaže se đe nego gdje. Ne kaže se šćela nego htjela. Ne kaže se vako. "Ima pravo", rekla je. "On je advokat. Ne može mu majka pričati kao da je jučer došla iz Haljinića."
Od tada je silazila svako jutro. Donosila je kafu u termosu, za njega i za mene, i stajala između naših tezgi dok ne bi stigli prvi kupci. Jedne subote, kad smo zatvarali, Ramiz ju je pitao hoće li s njim do sela. Vratila se navečer s blatom na cipelama i kesom mladog luka, i u ponedjeljak mi je pričala kako je vidjela kuću u kojoj se rodila, sada bez krova, i Bosnu kod Kaknja, mutnu od kiše, i četiri Ramizova plastenika, u kojima je bilo toplo kao u maju. Pričala je i đe i šćela i vako, i niko je nije ispravljao.
U aprilu ju je Ramiz zaprosio, između gajbi, pred svima. Nije kleknuo, jer bi mu, rekao je, poslije trebala pomoć da ustane. "Imam kuću, imam četiri plastenika i, ako Bog da, još dvadeset godina. Biblioteku nemam." Žena s tezge preko puta je zapljeskala, pa je ušutjela kad je vidjela da Mersiha ne odgovara odmah. Mersiha je rekla da. Rekla je i da prvo mora razgovarati s Imranom. Stan je bio na njegovo ime, penzija mala, a on je bio sve što je imala. "Neću se udavati iza njegovih leđa", rekla je. "Nije on to zaslužio."
Razgovarala je s njim te nedjelje. U ponedjeljak je sišla kasnije nego obično, s očima koje nisu htjele gledati u Ramiza, i ispričala je meni, jer njemu nije mogla. Imran je dugo šutio. Onda je pitao da li je ozbiljna. Piljar s Markala, rekao je, i to iz sela iz kojeg je ona jedva izašla. U junu mu je vjenčanje. Otac njegove zaručnice Katharine zna ko je bio profesor Mulabegović, pozvani su ljudi iz Sarajeva i iz Beča. Šta da im kaže? Da mu se majka udaje za čovjeka koji prodaje paradajz ispod njenog prozora? "Rekao je ispod tvog prozora", ponovila je Mersiha. "Kao da je to najgore."
U julu je Imran došao u Sarajevo na tri dana. Ramiza nije htio upoznati. Zadnjeg dana odveo je majku na Bare, na očev mezar, i tamo, dok je ona otresala lišće s mermerne ploče, zamolio ju je da mu nešto obeća. Da se neće udati bez njegove dozvole. Ne zbog njega, rekao je, nego zbog babe. Mersiha je obećala. Imran ju je zagrlio i sutradan odletio, a ona je to obećanje nosila kao što je nosila onu nogu, bez žaljenja pred drugima.
Ramiz je čekao. Prvu zimu, pa drugu. Svako jutro, dok smo istovarali gajbe, dizao je glavu prema trećem spratu, a ona je i dalje silazila, samo rjeđe, i kafa u termosu bila je sve hladnija dok bi stigla do nas. Za svaki Bajram zvala je Imrana i pitala ponovo. Imran je u međuvremenu dobio kćerku, pa i svoje ime na mesinganoj ploči. Svaki put je odgovarao isto: "Mama, nemoj opet." "Čekat ću", govorio je Ramiz kad bih ga pitala dokle. "Navikao sam čekati da nešto sazri."
Treće zime Mersiha se razboljela. Ležala je na Koševu dvije sedmice, a ja sam joj nosila supu i ono što bi Ramiz poslao iz plastenika, iako nije mogla jesti. Jednom mi je rekla da bi voljela da je ukopaju u Haljinićima, kod majke, odakle se vidi rijeka. Umrla je u martu, s pedeset tri godine. Imran je stigao iz Beča sutradan i odlučio da će ležati na Barama, pored oca, jer je tamo porodični mezar i jer je, kako je rekao, ipak bila gospođa Mulabegović.
Dženaza je krenula u deset, ispred zgrade preko puta pijace, kad je na Markalama bilo najviše svijeta. Ramiz je pokrio paradajz bijelom krpom i stao ispred tezge u tamnoj jakni, s kapom u rukama. Pogrebna kola išla su polako, jer su se ljudi s kesama sporo sklanjali, a iza njih su išla tri automobila. Na zadnjem sjedištu prvog sjedio je Imran, u crnom kaputu, i kad su prolazili pored nas, okrenuo je glavu i pogledao Ramiza. Gledao ga je kratko, kao što se gleda gajba ostavljena nasred trotoara, a onda se okrenuo naprijed.
Lampa na trećem spratu više se nije palila. U maju se u stan uselio neki mladi par i okačio bijele zavjese. Ramiz i danas prodaje za tezgom do moje. Svako jutro u pet, dok istovaramo gajbe, podigne glavu prema tom prozoru, i ja sam naučila da ga tada ništa ne pitam.