Na koverti sam napisao naše prezime velikim slovima, da se zna kome ide poklon. Tek poslije ceremonije saznao sam da moj sin više neće nositi isto prezime kao ja. Uzeo je ženino. Nisam čuo dio koji je spominjao ranije, ili sam ga čuo i odlučio da je šala. U restoranu sam predao kovertu njegovoj majci i rekao da nešto mora objasniti našem djetetu. Dijete je imalo trideset pet godina i upravo plaćalo ručak za četrdeset osoba.
Moja supruga nije uzela kovertu. Rekla je da mogu pitati njega. Prišao sam stolu mladenaca s izrazom koji poznajem kod vlastitog oca, iako sam se zakleo da ga nikada neću naslijediti. Snaha se odmah ukočila. Sin je spustio čašu i rekao da je odluka njegova koliko i njena. Pitao sam šta nedostaje našem imenu. Odgovorio je da ništa ne mora nedostajati jednom imenu da bi čovjek izabrao drugo.
Neko je sa susjednog stola pitao o čemu govorimo. Za nekoliko minuta svi su imali mišljenje: stric je spominjao pretke, tetka praktične dokumente, kum govorio da barem neće morati mijenjati inicijale jer počinju istim slovom. To me dodatno naljutilo. Snaha je pokušala objasniti da u njenoj porodici nema više ljudi koji će prenijeti prezime. Sin ju je zaustavio nježno. Nije htio da svoju zajedničku odluku brani porodičnim izvještajem pred mojim rođacima.
Otišao sam na terasu. Majka mladenke stajala je tamo i jela komad hljeba jer još nije stigla sjesti. Očekivao sam da će slaviti pobjedu svoje porodice. Umjesto toga pitala je može li posuditi maramicu. Rekla je da bi joj bilo jednako drago i da su izabrali neko treće prezime, samo da je kćerka sretna. Nisam joj vjerovao sasvim, ali nisam našao pristojan odgovor. Pogledao sam kroz staklo sina koji se smije nečemu što njegova žena govori i osjetio kako mi ručak prolazi bez mene.
Vratio sam se i dao im kovertu, okrenutu praznom stranom prema gore. Nisam održao govor niti tvrdio da sam odjednom moderan čovjek. Sin me zagrlio, a snaha zahvalila. Nekoliko sedmica poslije poslao sam im paket domaćih jabuka. Na pošti sam zastao pred poljem za prezime, pa ga upisao kako sada glasi. Službenica nije podigla pogled. Paket je stigao bez teškoća. Sin je nazvao da kaže kako su jabuke dobre, a ja ga pitao trebaju li još, kao da se cijela porodica i dalje može prepoznati po onome što šaljemo jedni drugima.