Kuća u Cerovljanima kraj Gradiške mirisala je na vlažno drvo i na očevu odsutnost. Mihajlo Manojlović vratio se u martu, sedmicu poslije sahrane, s dva kofera i navikama čovjeka koji je deset godina sjedio za šalterom banke u Banjaluci. Imao je trideset jednu godinu, četrdeset krava, sedamdeset dunuma kukuruza, šljivik uz Savu i majku Milku, koja ga je svakog jutra pitala je li dovoljno jeo. U junu se oženio Nikolinom, farmaceutkinjom iz Prijedora, koja je nastavila raditi u apoteci u Gradiški i svako veče dolazila kući s vrećicom hljeba i novostima iz grada. Volio ju je kao što se voli dobro zdanje: pouzdano, bez straha da će se srušiti.

Jedino o čemu nije htio misliti stanovalo je u kućici pored štale. Nedeljko Gojković, očev najamni radnik, bio je na imanju od svoje dvadeset treće, a njegova žena Nevenka muzla je krave i prala mljekare. Prije osam godina, ljeta kad je Mihajlo kao student bio na praksi kod kuće, a Nedeljko radio na gradilištu u Sloveniji, s tom ženom proveo je dva mjeseca o kojima nikad nikome nije pričao, a ni sebi. Završilo je jednog jutra kad je ona rekla da se muž vraća, a on da odlazi u Banjaluku. Nijedno nije plakalo. Nijedno nije ni zaboravilo.

Prvog jutra poslije povratka ustao je u pet i otišao u štalu, jer je trebalo vidjeti stado. Nevenka je stajala kraj aparata za mužu, u plavoj kecelji, s maramom oko kose. Bila je starija nego što ju je pamtio i ljepša na onaj način koji ne traži pažnju. "Dobro jutro, gazda", rekla je. Nikad ga prije tako nije zvala. Rekao je dobro jutro i otišao pregledati korito za vodu, koje nije trebalo pregledati.

Narednih sedmica radio je ono što rade ljudi koji ne žele pogledati vlastitu slabost. Premjestio je mužu na pola šest, pa na šest, i prepustio Nedeljku da vodi poslove oko krava dok on obilazi njive. Naučio je napamet raspored njenog dana: kad nosi mlijeko do sabirnog mjesta na putu, kad pere kante na česmi iza kućice, kad ide kod komšinice po jaja. Zaobilazio je baš ta mjesta, što je isto kao da ih posjećuje. Noću je ležao pored Nikoline i gledao u strop kao u ekran na kojem se ništa ne prikazuje.

Prve sedmice jula, usred oluje, jedna krava se teško telila. Nedeljka nije bilo, bio je u Banjaluci kod ljekara zbog leđa, pa je Mihajlo u dva ujutro trčao kroz kišu u štalu i zatekao Nevenku već klečati u slami. Radili su zajedno, bez riječi, svako s jednom stranom užeta, dok se tele nije izvuklo na svjetlo lampe, mokro i zbunjeno. Nevenka mu je pružila krpu da obriše ruke. "Sjećaš li se?" upitao je tiho, i pokajao se prije nego što je završio. "Sjećam se svega", rekla je. "Zato šutim." Tele je prvi put pokušalo ustati i palo, a oboje su gledali u njega, jer to je bilo jedino što su mogli.

Nedeljko je bio čovjek koji se ne žali. Jednog popodneva zajedno su popravljali ogradu kraj šljivika i on je, zabijajući kolac, pričao o svojim kćerkama. Starija, Maša, bila je u petom razredu i htjela je da postane doktorica. Mlađa, Mia, još je mislila da mlijeko dolazi iz kante. "Maša kaže da u gradu ima škola gdje te uče sve", rekao je. "Mislim da ću je jednom morati odvesti tamo, gazda." Mihajlo je pridržavao kolac i nije mogao pogledati ga u oči. Nedeljko je to primijetio i pripisao umoru.

Nikolina je sve to vidjela, a nije znala šta vidi. Šila je zavjese za kuhinju, očistila tavan, u subotu je pekla pitu sa sirom i nosila komad Nevenki. "Ta žena radi za troje", rekla je jedne večeri. "Trebalo bi joj povećati platu." "Dobro", rekao je Mihajlo, i čuo kako mu glas zvuči kao da mu neko drži ruku na grlu. Nikolina je podigla pogled, pa ga spustila. U toj kući nije se pitalo ono na šta bi se moralo odgovoriti.

Jula je počela košnja livade uz Savu. Nedeljko je otišao u Banjaluku po remen za presu, a Nevenka je u podne donijela ručak u korpi, kako je radila svake godine kad su radnici daleko od kuće. Mihajlo je sjedio na prikolici s košuljom prebačenom preko ramena, i dok mu je pružala pogaču, prsti su im se dodirnuli i nijedno nije pomaklo svoj. "Idi kući, Nevenka", rekao je. "Ti si došao k meni", rekla je tiho. "Prvi put. Ja nikad nisam ništa tražila." "Znam." "Onda zašto me izbjegavaš kao kugu?" Nije imao odgovor koji bi se mogao izgovoriti naglas.

Poljubio ju je u hladu starog hrasta, tako kratko da je poslije mogao tvrditi kako se ništa nije dogodilo, a tako dugo da je znao da laže. Nevenka se odmakla prva. Obrisala je usta nadlanicom, ne sa gađenjem nego kao čovjek koji pokušava izbrisati trag vlastite odluke, i uzela praznu korpu. "Nemoj više dolaziti po mene", rekla je. "Ni ti, ni ja." Otišla je prema šljiviku ne osvrćući se, a on je ostao stajati dok se sijeno nije nakvasilo od večernje rose.

Sutradan je otišao majci. Milka je mijesila hljeb u kuhinji i nije podigla glavu dok joj je govorio da bi Nedeljka trebalo prebaciti na ogranak u Laktašima, kod ujaka, jer tamo ima više posla. "Gojkovići su na ovom imanju od moga djeda", rekla je. "Ko ti je dao pravo da ih tjeraš s ognjišta?" "Niko." "Onda ostaju." Pogledala ga je jednom, kratko, i on je shvatio da ona ne pita ništa zato što je odavno sama sebi odgovorila.

Pokušao je sve što je znao. Plivao je u Savi do pred mrak i vraćao se s blatom do koljena. Otišao je u crkvu, u koju nije ušao od školskih dana, i stajao pozadi, kao dužnik. Kupio je Nikolini lančić, i ona ga je odmah stavila oko vrata. Svako malo padala mu je na um ista misao, jasna kao kuhinjski nož: da bi trebalo otići on sam, jer neće moći ostati u istoj štali s njom, a da je ne pogleda. Ali štala je bila njegova, i imanje njegovo, i sav posao koji je trebalo raditi svakoga jutra.

Nikolina je počela primjećivati da ne spava. U nedjelju je predložila da odu na vikend njenim roditeljima u Prijedor, da se odmori od krava, od kiše i od kamiona s mlijekom koji su mu ulazili u snove. Rekao je da ne može ostaviti stado. Rekla je da stado ima Nedeljka. Rekao je da Nedeljko ima leđa. Nikolina ga je gledala dugo, s blagom strpljivošću kakvu je imala prema kupcima koji traže lijek za nešto što ne žele imenovati, i nije više pitala.

Na Ilindan se u dvorištu postavio dugi sto za pedeset ljudi. Došla je rodbina iz Laktaša, kum iz Banjaluke, sveštenik i komšije. Nevenka je s ostalim ženama iznosila tepsije i niko je nije gledao, jer je radnica uvijek nevidljiva na slavlju, osim Mihajla, koji je pratio svaki njen korak kao čovjek koji čita jedini red što ga zna napamet. Nikolina je sjedila pored njega i ispod stola mu držala ruku. Njena šaka bila je topla i suha. Njegova je bila mokra. Sveštenik je govorio o slozi u kući, a Milka je klimala glavom nad tanjirom i nijednom nije podigla oči prema sinu. Ispod šljiva neko je pjevao, neko je plesao, i čitavo dvorište bilo je puno ljudi koji ništa nisu znali. Mihajlo je ispio čašu rakije koju nije htio i u glavi nabrojao dane do kraja ljeta, kao zatvorenik.

Sutradan u pet Nikolina se probudila prije njega. Nije mu ostavila poruku, samo je napunila termosicu kafom, jer je znala da u štali nema kafe, i krenula preko dvorišta u kućnoj haljini i čizmama. Kroz poluotvorena vrata štale vidjela je dvoje ljudi kako stoje blizu, jedno ispred drugog. Nevenka je plakala, a Mihajlo je držao njene šake u svojim i govorio joj nešto što Nikolina nije mogla čuti. Nije viknula. Spustila je termosicu na prag, pažljivo, da ne zveknu poklopac, i vratila se u kuću.

Kad je ušao, sjedila je za stolom, spremna, s koferom kraj noge. Rekao je da nije ono što misli. "Onda mi reci šta jeste", rekla je. Rekao joj je. Prije osam godina, jedno ljeto. Sada jedan poljubac, dok je Nedeljko bio u Banjaluci. Ništa više. Nikolina je slušala kao što je slušala recepte u apoteci, sa strogim poštovanjem prema tačnosti. "Najgore je to", rekla je na kraju, "što ti vjerujem da je to sve. Ali ja nisam znala da me biraš zato što sam sigurna. Ni ti nisi znao." Ustala je. "Ne ostajem da čekam da postane bolje."

Mihajlo je pokušao reći da će sve promijeniti, da će Nevenku premjestiti, da će otići na liječenje od onoga što je u njemu, ali shvatio je da svaka rečenica zvuči kao nešto što je već izgovoreno u nekoj lošoj kući. Nikolina je uzela kofer. Na vratima se okrenula samo da provjeri jesu li prozori zatvoreni.

Odvezla se istim kolima kojim je došla, a zavjese koje je sama sašila ostale su u kuhinji, malo nakrivljene. Milka je stajala na verandi i gledala za kolima, i kad su nestala iza zavoja, rekla je samo: "Kuća je opet prazna." Nije rekla da je kriv. Nije bilo potrebe.

Nedeljko je došao uveče, kad su krave već bile pomuzene. Stao je na vrata kuhinje, u čistoj košulji, s kapom u ruci. "Znam od prvog ljeta", rekao je mirno. "Nikad te nisam pitao. Ova kuća je mojoj porodici davala hljeb, a Maši treba škola." Mihajlo je htio nešto reći i nije mogao. "Brat me zove u Austriju, ima mjesto u pilani. Nevenka ide sa mnom. Ne zbog tebe. Zato što je oduvijek htjela otići odavde, a ja je nikad nisam pitao." Zastao je i okrenuo kapu u rukama. "Prošle zime sam je vidio kako stoji u štali i gleda kroz vrata prema putu, kao da čeka autobus koji ne vozi. Pomislio sam da sam sebi dugovao to pitanje mnogo ranije. Ne tebi."

Ostavio je na stolu ključeve traktora i svesku u kojoj je godinama bilježio muže, količine, bolesti stoke. "Sve je tu. Traktor je opran. Ne tražim da ti bude teško." Na vratima je zastao. "Bit će ti", rekao je. "Ali to nije moj posao." Mihajlo ga je gledao kako prelazi dvorište prema kućici u kojoj je već gorjelo svjetlo i u kojoj su se pakovale kutije.

Otišli su u petak, rano, u bratovom kombiju prema Beču. Vozio je Nedeljko, a Nevenka je sjedila pozadi, između dvije djevojčice, i nije se okrenula. Mihajlo je stajao kod kapije s rukama u džepovima i prvi put poslije mnogo sedmica nije osjećao ni želju ni stid, samo veliku tišinu, kakva ostane na njivi poslije kombajna.

Sutradan u pet ustao je i otišao u štalu. Krave su okretale glave prema vratima i čekale ruku koja nije dolazila. Naučio je sam da navuče aparat, nespretno, prosuvši prvu kantu. U kuhinji je i dalje visjela zavjesa, malo nakrivljena, i nije je ispravio. Preko dvorišta, u praznoj kućici, vjetar je lupao prozorom koji niko nije zatvorio. Pustio ga je da lupa.