Prvo je mislio da je bolestan. Anel Čolaković, devetnaest godina, čuvar koza na Vlašiću, nije jeo ni kajmak koji mu je majka slala autobusom iz Jajca, a noću je ležao u katunu i slušao zvona kao da ih čuje prvi put. Ljekar mu ne treba, govorio je sam sebi, samo mora proći. Majka je zvala svake večeri i pitala je li mu toplo, a on je odgovarao da jeste, iako nije znao.
Sve je počelo u junu, na izvoru ispod grebena. Tamo je dolazila djevojka s ovcama iz sela s druge strane planine, jer je te godine suša isušila svaki drugi potok. Stada su se na koritu miješala, a njih dvoje su ih razdvajali bez riječi. Jednom joj je pružio štap koji je ispustila, i dodir je trajao duže nego što je štapu trebalo. Ime joj je saznao tek treće sedmice, od jednog ovčara: Admira Zeković. Te noći nije spavao ni sat. Voda na izvoru bila je tako hladna da su ruke boljele, a on je ipak ostao dugo u njoj.
Ispod katuna je pčele držao Atif, komšija od sedamdeset godina, koji je u životu vidio četiri puta više ljeta od Anela. Anel mu je sve ispričao, crven do ušiju, kao da priznaje krađu. Atif se smijao dok nije zakašljao. "Nisi bolestan, sinko. Gledaj bukvu. U proljeće pusti pupoljak, a ne zna zašto. Ljeti je teška od svog lišća. U jesen ga pusti i tek onda zna šta je imala. Ti si sad u pupoljku." Anel je pitao šta da radi, a pčele su zujale oko njih kao da slušaju. "Reci joj ime. Počni od toga."
Sutradan je sišao do izvora s dobro uvježbanom rečenicom i izgubio je čim ju je ugledao. Umjesto imena, čuo je sebe kako pita: "Da li tebe isto nešto boli ovdje?" Pokazao je rukom na prsa. Admira ga je gledala kao da je izgovorio nešto u nepoznatom jeziku, a onda joj se lice zatvorilo. "Rugaš mi se", rekla je, okrenula ovce i otišla na drugu stranu grebena.
Dva dana je nije bilo. Anel je sjedio kraj korita, bacao kamenčiće u vodu, a dvije koze su mu otišle u tuđu livadu. Atif je došao s teglom meda, saslušao ga i uzdahnuo. "Ženu ne pitaš je li bolesna. Kažeš joj da ti je drago kad dođe. Ništa više, ništa manje."
Trećeg dana Admira je stajala na drugoj strani korita, s ovcama koje su pile i nije gledala u njega. Anel je prešao vodu, mokar do koljena. "Ja sam Anel", rekao je. "Drago mi je kad dolaziš." Ona je dugo šutjela. "Admira", rekla je napokon. Zatim, tišim glasom: "Teta kaže da sam bolesna od prošle sedmice. Rekla sam joj da nisam." Nasmijala se prva, i niko ne bi rekao šta je trajalo duže, osmijeh ili šutnja poslije njega.
Sjeli su na ravan kamen, a stada su pila pored njih. Nije bilo ni poljupca ni obećanja, samo ruka koju je Anel nespretno stavio pored njene, i njena koja ju je našla. Kad su u septembru stada krenula dolje, Admira je stala na kraju makadama. "Ostaju nam dva brda i jedan autobus", rekla je. "Dva autobusa", ispravio je Anel. "Ali ja ću oba."