Načelnik Stoca, Galib Tatarević, imao je šešir. Sivi, od filca, iz Beča. Nosio ga je na svako presijecanje vrpce i na svako snimanje za kantonalnu televiziju, pa su ga u Stocu, iza leđa, zvali samo Šešir. Pod tim šeširom Šešir je nosio i jednu slabost, koju je čaršija znala bolje nego njegov budžet. Zvala se Hanka i bila je žena mlinara Šeće Mlive, čiji je mlin na Bregavi, ispod starog grada, još uvijek mljeo kukuruz na kamenu, za domaćice iz okolnih sela i za turiste.
Šećo je bio najružniji čovjek od Stoca do Čapljine i to je znao bolje od svih. Bio je nizak, jedno rame mu je stajalo više od drugog, a nos mu je bio kao kruška koju je neko zaboravio na suncu. Ali je bio i najpametniji, i kad bi pričao, ljudi su zaboravljali kako izgleda. Hanka je bila viša od njega za glavu, smijala se glasno i bila najljepša žena na Bregavi. Voljeli su se onako kako im grad nije mogao oprostiti: bez svađe, bez tajni i bez interesa za tuđe mišljenje. Kad bi načelnik subotom dolazio po brašno koje mu nije trebalo, Hanka mu se smijala u lice, a Šećo iza mlinskog kamena, i to su navečer prepričavali kao najbolju komediju u gradu.
Krajem oktobra Šeširu je dosadila komedija. Njegov savjetnik Uzeir, čovjek koji je za svaku nevolju znao propis, podsjetio ga je da mlinu ističe vodna saglasnost. Jedne kišne srijede, u deset uvečer, Uzeir je nazvao mlinara. Glas mu je bio službeno zabrinut. Inspektor iz Mostara upravo je stigao u općinu, rekao je, i ako Šećo večeras ne potpiše izjavu, ujutro mu zatvaraju mlin. Hanka je pogledala sat. "Ko u ovoj državi radi u deset uvečer?" pitala je. "Neko ko hoće nešto drugo", rekao je Šećo, ali je ipak obukao jaknu, jer bez mlina nisu imali ništa.
U zgradi općine dočekao ga je noćni čuvar Idriz, s termosicom u jednoj ruci i daljinskim upravljačem u drugoj. Uveo ga je u kancelariju na prvom spratu, ispod uokvirene fotografije načelnika sa šeširom, skuhao mu kafu i rekao da inspektor samo što nije stigao. Uzeir se izgubio niz hodnik. Šećo je sjedio, gledao fotografiju i brojao. U jedanaest je popio drugu kafu. U pola dvanaest shvatio je da je fotografija na zidu jedini predstavnik vlasti koji će se te noći pojaviti u kancelariji.
U isto vrijeme načelnik je silazio stazom pored jaza prema mlinu, u dugom kaputu od kamilje dlake, sa šeširom na glavi i svjetiljkom na telefonu. Na mokroj ploči kod ustave Šešir se okliznuo i upao u jaz do pojasa. Izvukao se, ali šešir nije ispustio, i takav, mokar, s vodom koja mu je curila iz rukava, pokucao je Hanki na vrata. Otvorila je s metlom u ruci. On joj je, cvokoćući zubima, objasnio da Šećo do jutra neće doći, da je inspektor ozbiljan čovjek, ali da se s njim sve može srediti, samo ako Hanka bude malo ljubaznija prema onome ko te stvari sređuje.
Hanka je spustila metlu, izvadila telefon iz kecelje i uključila snimanje. "Ponovite to, načelniče", rekla je. "Ovaj dio o inspektoru. Sporije." Šešir je ponovio, jer mu je bilo hladno i jer nije odmah shvatio. Kad je shvatio, bilo je kasno. Hanka je obukla kaput, rekla mu da sjedne do šporeta ako ne želi umrijeti na njenom pragu, i otišla kolskim putem prema gradu, po muža. Kod šporeta je ostao načelnik općine, s vodom u cipelama.
Uzeir je čekao u autu gore na cesti i nakon pola sata sišao da vidi zašto nema poziva. Zatekao je šefa modrog od hladnoće. Skinuo mu je mokru odjeću kao djetetu, odijelo i kaput objesio na stolice oko šporeta, šešir stavio na vrh, a načelnika potrpao u jedini krevet u kući, pod Hankin jorgan, s flašom tople vode kod nogu. Uzeir se vratio u auto i i sam zaspao uz radio.
Šećo je u međuvremenu otvorio prozor kancelarije, jer je Idriz zaspao pred televizorom, a vrata su bila zaključana. Skočio je u žbunje ispred općine, ogrebao se o ružu koju je načelnik lično posadio na Dan općine i krenuo kući prečicom, preko starog mosta i drugom obalom Bregave. Hanka je u isto vrijeme išla kolskim putem s druge strane rijeke. Mimoišli su se na pedeset metara. Kad je Šećo stigao, vrata su bila otključana. Kod šporeta se pušio tuđi kaput od kamilje dlake. Na stolici je stajao sivi šešir. Iz spavaće sobe dopiralo je hrkanje koje je cijeli Stolac znao sa sjednica općinskog vijeća.
Šećo je odškrinuo vrata spavaće sobe. Pod Hankinim jorganom, na njegovom jastuku, spavao je načelnik, crven u licu, zadovoljan kao čovjek kojem je sve pošlo za rukom. Šećo je zatvorio vrata i sjeo na vreću brašna. Sjedio je dugo. Dvaput je ustao prema vratima i dvaput ponovo sjeo, jer nikad nikoga nije udario i nije namjeravao početi s čovjekom koji hrče. Onda je pogledao kaput i šešir i nasmijao se, ali to nije bio njegov smijeh. "Ima i načelnik ženu", rekao je naglas. "I kažu da je lijepa."
Obukao je načelnikov kaput, koji mu je sezao do članaka, a rukavi do vrhova prstiju. Šešir mu je padao na uši, pa ga je iznutra podložio novinama. Tako obučen, prošao je kroz uspavani Stolac sve do velike načelnikove kuće iznad Begovine. Komšijin pas, koji je lajao na svakog prolaznika, prepoznao je kaput i samo zamahao repom. Na vratima se pojavila Hatira, načelnikova žena, koja nikad nije zaspala prije nego što bi muž došao kući. Pogledala je sitnog čovjeka u kaputu svog muža. Kupovala je brašno kod njega dvanaest godina.
"Gospođo Hatira", rekao je Šećo i skinuo šešir, "vaš muž spava u mom krevetu. Ja sam došao u njegov." Hatira ga je gledala dugo, onako kako se gleda vijest koja se dugo čekala. "Uđite", rekla je. "U kuhinju. Kafa je baš gotova." Posadila ga je na muževu stolicu i natjerala ga da sve ispriča od početka, od brašna subotom do hrkanja. Samo je, kad je došao do jaza, morala ustati i okrenuti se prema prozoru, a ramena su joj se tresla, i Šećo nije znao da li plače ili se smije.
Načelnik se probudio u dva, žedan, u tuđem krevetu. Kod šporeta nije bilo ni kaputa, ni odijela, ni šešira. Na stolici su stajale samo Šećine radne pantalone, bijele od brašna. Uzeir ga je, kad se probudio u autu, jedva prepoznao. Odvezli su se do kuće iznad Begovine, gdje je načelnik pozvonio na vlastita vrata. Na prozoru sprata pojavila se Hatira. "Ko je?" "Ja sam, Galib!" "Moj muž je kući već sat vremena", rekla je Hatira mirno. "Eno mu šešira na vješalici." U susjednim kućama počela su se paliti svjetla, jedno po jedno.
U tom trenutku stigla je i Hanka, koja je u općini zatekla samo Idriza i otvoren prozor, i koja je s mosta vidjela Uzeirov auto kako prolazi s nekim bijelim od brašna na suvozačkom sjedištu. Hatira je tek tada otvorila vrata i pustila ih sve u dnevnu sobu. Sjela je u fotelju kao sudija. Šećo je izašao iz kuhinje u načelnikovom kaputu, a načelnik je, u Šećinim pantalonama, problijedio kao brašno. "Šta je ovaj radio u mojoj kući?" "Isto što i ti u njegovoj", rekla je Hatira. Šećo je pogledao Hanku kao čovjek koji je sve izgubio. Hanka je bez riječi izvadila telefon i pustila snimak.
Cijela soba, a s njom i komšije koje su se okupile pod otvorenim prozorom, čula je načelnikov glas kako cvokoće o inspektoru i o ljubaznosti. Šećo je spustio glavu i nasmijao se, ovaj put svojim smijehom, a Hanka mu je prišla i zakopčala mu kaput koji mu nije pripadao. Hatira je ustala. "Uzeire", rekla je, "do devet ujutro vodna saglasnost za mlin mora biti potpisana. A ti, Galibe, na sljedećim izborima nisi kandidat." Načelnik je pitao šta je, onda, bilo ovdje večeras dok je on spavao. "Popili smo dvije kafe", rekla je Hatira. "Ostalo ćeš se pitati do penzije."
Šećo i Hanka vratili su se kući u zoru, obalom Bregave, on u kaputu do članaka, ona u smijehu zbog kojeg je dvaput morala sjesti na zidić. Vodna saglasnost stigla je u pola devet, s pečatom i potpisom. Odijelo su vratili istog dana, oprano. Šešir nisu. Na sljedećim izborima Stolac je dobio novog načelnika. Šešir i danas visi na klinu iznad mlinskog kamena, i kad turisti pitaju čiji je, Šećo kaže da ga je načelnik ostavio one noći kad je kod njih spavao, i ne objašnjava dalje. Ostalo Stolac objasni sam.