Niz serpentine s Banj brda vozila je Marina, jer jedina od njih četvoro te večeri nije popila ništa. Pukovnikov džip klizao je na svakoj okuci, a ona je dodavala gas umjesto da koči i smijala se kad bi Savka sa zadnjeg sjedišta vrisnula. Pukovnik Vladimir Stanivuk spavao je pored Savke s kapom preko očiju, kao čovjek koji je u životu preživio i gore vozače. Na suvozačkom sjedištu, s laktom na prozoru, sjedio je doktor Vladimir Grahovac i govorio da će ih, ako ovako nastavi, sve četvoro vidjeti na svojoj klinici, samo s druge strane kreveta.
U Banjoj Luci su ih zvali veliki i mali Vlado. Veliki je imao pedeset četiri godine, sijede brkove i čin pukovnika, i bio je prijatelj Marininog pokojnog oca. Mali je imao trideset tri, specijalizaciju iz interne medicine i osmijeh kojim je, kako je tvrdila Savka, pukovnikova sestra od strica, izliječio više medicinskih sestara nego pacijenata. Marina je s velikim Vladom bila vjenčana tačno mjesec dana. S malim je odrasla u istoj zgradi u Gospodskoj ulici, ali o tome se sada nije govorilo.
Kad je imala devetnaest godina i kad se on vratio sa specijalizacije iz Beograda, zaljubila se u njega onako kako se zaljubljuju ljudi koji nekoga znaju cijeli život: odjednom i bez povratka. Pisala mu je poruke koje nikad nije poslala i jednu koju jeste. On joj je odgovorio smajlijem i pozvao je na kafu, na koju je doveo jednu anesteziologinju. Četiri godine poslije, kad ju je pukovnik na jednoj slavi pitao bi li se udala za starog vojnika, Marina je rekla da bi. Rekla je to dovoljno glasno da čuje i mali Vlado, koji je sjedio dva mjesta dalje.
Na posljednjoj okuci, gdje se ispod njih otvarao grad s rijekom kao crnom trakom, Marina je skrenula na proširenje i stala. Rekla je da mora odmoriti oči. Savka je zapalila cigaretu i izašla. Pukovnik je hrkao. "Da ti kažem zašto sam se udala?", pitala je Marina tiho, ne gledajući doktora. "Iz inata. Tebi." Mali Vlado se nasmijao, onim svojim smijehom koji je uvijek dolazio prije misli. "Iz inata se ne udaje, Marina", rekao je. "Iz inata se kupi skupa torba, pa se sutradan vrati u radnju."
Kuća na Starčevici bila je velika, topla i puna pukovnikovih stvari: ribolovačkih pehara s Vrbasa, uramljenih diploma i fotografija iz kasarni po cijeloj Bosni. Pukovnik je prema Marini bio pažljiv kao prema skupom satu. Ujutro joj je donosio kafu u krevet, navečer bi zaspao uz dnevnik na televiziji, a između toga bio je u komandi. Nikad je ništa nije pitao. Marina je za mjesec dana premjestila svaku stolicu i svaku vazu u kući, samo da vidi hoće li neko primijetiti. Primijetila je samo Savka.
Sutradan je sa Savkom otišla u ženski manastir u brdima iznad Vrbasa, gdje je već dvije godine živjela njena drugarica iz gimnazije Darinka, koja je sad nosila drugo ime i crnu mantiju. Darinka ih je dočekala u avliji, mirna kao voda u buretu. Ponudila ih je čajem od majčine dušice i nije pitala ništa. Za vrijeme večernje službe Marina je stajala uz zid, gledala plamenove svijeća i plakala, a nije znala zbog čega. Kad su izlazile, Darinka joj je samo poravnala šal. Marina joj je na tom miru zavidjela tako jako da ju je bilo stid.
Mali Vlado počeo je dolaziti na Starčevicu češće. Pukovnik ga je volio, igrao je s njim šah i zvao ga zetom, iako mu nije bio ništa. Krajem januara pukovnik je otišao na sedmicu dana u Sarajevo, na savjetovanje u komandi. Druge večeri mali Vlado je došao s bocom vina i pričom o pacijentu koji je tvrdio da je zdrav jer mu je to rekla baba. Marina ga nije slušala. Stala je ispred njega nasred dnevne sobe i rekla da je četiri godine čekala da je pogleda kao ženu, a ne kao komšinicu s petog sprata. On je prestao pričati. Poljubio ju je, prvo kao da se šali, a onda ne. Vrata dnevne sobe zatvorila su se iza njih.
Te sedmice Marina je bila sretna na način koji je bio sumnjiv i njoj samoj. Kupila je nove zavjese. Pjevala je dok je kuhala. Pravila je planove, onako kako ih prave ljudi koji nikad ništa nisu planirali: razvod, mali stan u Boriku, more u junu. Mali Vlado je dolazio svako veče poslije dežurstva, umoran i duhovit, i na sve njene planove govorio "vidjet ćemo", tonom kojim je pacijentima govorio da će biti bolje. Ona je to shvatala kao da. Savka, koja je stanovala u kućici u dnu dvorišta, zapalila bi cigaretu na svom pragu svaki put kad bi njegov auto skrenuo u ulicu.
Pukovnik se vratio u nedjelju, s kutijom kolača iz Sarajeva i pričom o generalima koji ne znaju parkirati. Mali Vlado je došao na ručak, pojeo dva tanjira sarme i pohvalio pukovnika za šah, a Marinu za sarmu, istim glasom. Sljedeće sedmice nije se javio tri dana. Kad mu je poslala poruku, odgovorio je da ima puno posla i dodao smajli. Četvrti dan Marina ga je kroz izlog jedne kafane u Gospodskoj vidjela kako se smije s mladom ljekarkom u zelenom kaputu, onim istim smijehom koji je dolazio prije misli.
Navečer ga je pozvala da dođe, jer je pukovnik bio na proslavi u oficirskom klubu. Došao je. Bio je ljubazan, nježan i rastresen, kao ljekar koji obilazi pacijenta kojem ne može pomoći, a ne može ni prestati dolaziti. Kad ga je pitala šta su oni sad jedno drugom, slegnuo je ramenima. "Marina, ti si udata žena, a ja sam ja", rekao je. "Šta si mislila? Da ćemo pobjeći u Beč i otvoriti ordinaciju? Bilo nam je lijepo. Nemoj to sad kvariti." Poljubio ju je u čelo, kao što se ljubi dijete prije spavanja, i otišao prije nego što se pukovnik vratio.
Ujutro je Savka ušla bez kucanja, sjela na kraj kreveta i zapalila cigaretu, iako u toj kući niko nije pušio. Rekla je da mali Vlado ima srce kao čekaonica: svi uđu, niko ne ostane. Rekla je da je tako bilo i sa sestrom jednog njegovog kolege, i s jednom profesoricom violine, i sa ženom jednog advokata, koja i danas misli da je bila jedina. "Nisi ti ništa kriva", rekla je i otresla pepeo u Marininu šoljicu. "Ti si samo bila sljedeća."
Marina je tog dana sama otišla u manastir. Padao je mokar snijeg i put uz Vrbas bio je prazan. Darinka je čistila snijeg sa staze ispred crkve i nije prestala kad ju je vidjela. Marina je htjela reći sve. Sjela je na klupu, gledala Darinkine ruke u vunenim rukavicama i nije rekla ništa. Darinka je rekla da je večernja u pet. Marina je ostala do pet, stajala uz isti zid i ovaj put nije plakala. Kad je izašla, bilo joj je hladnije nego ikad.
Mali Vlado je i dalje dolazio. Pukovnik ga nije puštao bez šaha, a Savka bez partije remija. Sjedili su u dnevnoj sobi, ispod lustera koji je Marina birala prve sedmice braka, i smijali se, a Marina je donosila kafu i kolače i sjedala kraj prozora. Mali Vlado joj je, kad bi stigao, ljubio ruku, isto kao Savki, i pitao je kako je, tonom kojim se pita pacijent iz susjednog kreveta. Pukovnik bi se glasno smijao i govorio da je lijepo kad su u kući oba Vladimira, veliki i mali, pa da mladoj ženi ne bude dosadno.
Te večeri mali Vlado je dobio partiju za partijom i, kao i uvijek, rekao da je slučajno. Pukovnik je tražio revanš. Savka je pušila na vratima terase. Marina je sjedila kraj prozora i gledala kako snijeg pada u dvorište, na pukovnikov džip i na doktorov auto parkiran iza njega, i brojala u sebi koliko je još večeri do proljeća. Nije stigla ni do pola kad je pukovnik viknuo da mu donese naočale, jer je mali opet nešto smislio. Ustala je i donijela ih.