Devet godina i pet mjeseci

U julu sam počeo viđati čovjeka u crnom odijelu. Sarajevo je te sedmice gorjelo, asfalt se mekšao pod cipelama, a on je nosio crno odijelo zakopčano do grla, slamnati šešir i u ruci najlonsku kesu. Prvi put sam ga vidio na Ferhadiji, ispred jedne zlatare. Drugi put na tramvajskoj stanici kod Skenderije. Treći put na Markalama, između tezgi s paradajzom, i tada me pogledao pravo u oči i odmah okrenuo glavu, kao da ga je neko uhvatio u nečemu. Četvrte noći stajao je pod mojim prozorom na Vratniku. Znao sam to lice odnekud, kao riječ koja stoji na vrhu jezika i neće dalje.

Nisam dobro spavao još od četrdesete, a tih noći nisam spavao nikako. Ležao sam, slušao kako se po Vratniku dozivaju mačke, i sjećao se stvari kojih se nisam sjetio godinama. Najviše Travnika. Prije deset godina proveo sam ondje godinu dana, kao nadzorni arhitekta na obnovi jedne stare kuće u čaršiji, koju je općina pretvarala u muzej. Stanovao sam u sobi iznad pekare, jeo ćevape na Plavoj vodi i vikendom se penjao na Vlašić. Imao sam trideset osam godina i bio uvjeren da sam dobar čovjek, jer mi niko nije rekao suprotno.

Selvija je predavala muziku u osnovnoj školi i dolazila je na gradilište da pita hoće li u muzeju biti klavir. Klavira nije bilo. Bilo je devet mjeseci u kojima sam joj pisao pisma, iako smo stanovali na deset minuta jedno od drugog, jer je govorila da riječi u telefonu nestanu, a na papiru ostanu. Jednog julskog jutra došla je u moju sobu iznad pekare i rekla da je kraj, da se vratim u Sarajevo, da ne pišem i ne zovem. Sedmicu dana sam bio povrijeđen, a godinu dana mi je bilo lakše. Nikad nisam pitao zašto. Ono čega se nisam mogao sjetiti bilo je lice njenog muža.

Zazvonio je u tri ujutro. Otvorio sam u pidžami i znao sam prije nego što je progovorio. "Zehrudin", rekao je i skinuo šešir. "Iz Travnika. Ne sjećate me se, arhitekte?" Sjećao sam se. Službenik iz općinske poreske službe koji je na gradilište donosio račune složene po datumima, koji me dvaput zvao na ručak i u svakoj rečenici govorio "moja Selvija". Stajao je na pragu znojav, s kesom u ruci, i mirisao na rakiju. "Selvija je umrla u martu", rekao je. "Mislio sam da to trebate znati." Pustio sam ga unutra, jer nisam znao šta drugo.

Sjedio je u mojoj kuhinji skoro do zore. Pio je moju rakiju, plakao, smijao se, izvinjavao se zbog sata, pa se izvinjavao što se izvinjava. Popio je pola flaše, a nije izgledao pijaniji nego kad je ušao. Pričao je o njenoj bolesti, o bolnici u Novoj Biloj, o tome kako je na kraju tražila samo hladnu vodu i radio. Onda je, kao usput, rekao da je, sređujući njene stvari, našao kutiju s pismima. "Lijepo pišete, arhitekte. Ja nikad nisam znao tako pisati." Nasmijao se, i nisam mogao razaznati da li je to poniznost ili prijetnja. "Devet dana idem za vama", rekao je. "Htio sam vidjeti kako živite. Lijepo živite. Sami."

Na vratima, već sa šeširom na glavi, rekao je da je u Sarajevu s kćerkom, u hotelu kod željezničke stanice, i da ona nikad nije vidjela Sarajevo. Pitao je da li bi smjeli svratiti sutradan, da vidi kako izgleda stan jednog arhitekte. Rekao sam da mogu prije nego što sam stigao misliti. "Zove se Rijana", rekao je s vrata. "Ima devet godina i pet mjeseci." Kad je izgovorio mjesece, gledao me u oči, i shvatio sam da ih je on brojao mnogo puta prije mene. Ostatak noći proveo sam na balkonu, gledajući kako se iznad Trebevića razdanjuje, i trudio se ne računati.

Došli su u podne. Rijana je bila mršava i ozbiljna, u svečanoj haljini za neku drugu priliku, s rancem na kojem je bio izblijedio crtani zec. Sjela je na rub kauča i gledala crteže na mom stolu. Kad bi o nečemu razmišljala, trljala je palcem lijevu obrvu. To radim ja. To je radila moja majka. Na mom bloku napisala je svoje ime, lijevom rukom, i nacrtala pored njega kuću. Zehrudin je gledao mene kako gledam nju. "Ljevakinja", rekao je. "U mojoj porodici niko nije bio ljevak. Ni u Selvijinoj. Zanimljivo, zar ne?" U glavi sam brojao mjesece. On je vidio da brojim.

Sljedećih dana igrao se sa mnom kao mačka s mišem. Ostavljao je dijete samo u hotelskoj sobi s televizorom, a on je pio u hotelskom baru ili sjedio u mom birou i šutio. Kad bi je doveo, govorio je pred njom: "Mama je imala mnogo prijatelja, je li, Rijana?" i ona bi gledala u pod. Jednom, dok je on bio u toaletu, rekla mi je šapatom da tata noću plače u kupatilu, a ujutro joj pravi palačinke kao da ništa nije bilo. Zamolio sam ga da je pusti na nekoliko dana kod moje sestre u Butmir, gdje ima bašta i djeca. Pristao je odmah, prebrzo, kao da je to čekao.

Moja sestra Azijada nije ništa pitala. Pogledala je dijete, pa mene, i stavila još jedan tanjir. Za dva dana Rijana se s njenim sinovima penjala na stari orah iza kuće i crtala mi kuće, i na svakoj je bio jedan prozor viška. Treće večeri, dok smo sjedili na stepenicama, pitala me da li sam ikad bio u Travniku. Rekao sam da jesam, davno. Rekla je da kod njih na frižideru stoji crtež jedne kuće, s potpisom u uglu, i da je mama govorila kako ga je nacrtao neko ko ne zna šta je kuća. Potpis je bio moj. Nisam joj to rekao.

Noć prije nego što su se trebali vratiti u Travnik, Zehrudin je došao kod mene oko ponoći, pijan. Ja sam od večeri ležao s visokom temperaturom, s onom ljetnom upalom od koje se drhti pod dva ćebeta. Čim me vidio, otrijeznio se. Skuhao je čaj, kvasio peškire u hladnoj vodi, mijenjao mi ih na čelu cijelu noć i pjevušio nešto što nisam znao. Jednom sam ga u polusnu čuo kako kaže, ne meni, nego nekome u sobi: "Vidiš, Selvija, i ovo radim." U zoru sam otvorio oči. Stajao je pored kreveta, držao svežanj mojih pisama Selviji, vezanih trakom za kosu, i čitao jedno poluglasno, mojim riječima, ali svojim glasom.

Kad je vidio da sam budan, presavio je list. "Došao sam da vam je dam", rekao je mirno. "Odlučio sam u autobusu, kod Kaonika. Mislio sam: neka je ima onaj čija je, ja sam umoran." Spustio je pisma na noćni ormarić. "A onda sam vidio kako brojite mjesece. Kao kusur u prodavnici. Ja sam joj devet godina pleo pletenice, arhitekte. Ja sam bio na svakoj vakcini i na svakoj priredbi, i znam koju je pjesmu pjevala u prvom razredu. Vi ste brojali." Uzeo je šešir. "Pisma su vaša. Ona je moja." Pokušao sam ustati i nisam mogao.

Na autobusku stanicu došao sam sutradan poslije podne, još slab, s crtežom u ruci, jer je Rijana jedan svoj zaboravila kod mene. Zehrudin je stajao kod perona u crnom odijelu, s njenim rancem preko ramena, gotovo veseo. Kesu je i dalje nosio, i sad sam vidio šta je u njoj: Rijanine papuče i kutija keksa. Rekao mi je da se na jesen ženi. Udovica iz Viteza, mirna žena, ima kuću s baštom. "I ima jednog prijatelja porodice, koji često svraća", dodao je. "Fin čovjek. Inženjer." Rekao je to bez ironije, ili s ironijom tako dubokom da do nje nisam mogao doprijeti. Rijana je stajala između nas i držala ga za ruku.

Dao sam joj crtež. Odmahnula je glavom i gurnula mi ga natrag u ruke. "To je tvoje", rekla je. "Da imaš jednu pravu kuću." Onda su ušli u autobus. Kad je krenuo, Rijana mi je mahnula kroz prozor, lijevom rukom, i odmah zatim, misleći već o nečemu drugom, protrljala palcem obrvu. Zehrudin me nije pogledao. Popravljao joj je kragnu. Stajao sam na peronu dok mi vozač sljedećeg autobusa nije zatrubio da se sklonim.