Ferhat Pehlić, dvadeset dvije godine, volonter za rasvjetu na festivalu "Noć svitaca", za tri sata objesio je sto četrdeset fenjera duž kestenove aleje od Ilidže do Vrela Bosne. Narandžasti su označavali put do pozornice, zeleni mjesta za sastanke, a oni su bili njegov izum: organizatorica Fehima Gazibegović rekla je da će mladi voljeti ako postoji mjesto gdje se može reći "vidimo se kod zelenog". Ferhat je volio kad se stvari događaju. Kad nisu, pomagao im je.
Evelina Bajramović imala je dvadeset pet godina i pekaru svoga oca Ejuba na Ilidži, u kojoj je od četvrte ujutro mijesila tijesto. Ejub je odavno odlučio da će se ona udati za Fuada Smajlovića, čija je porodica držala mlin i prodavala im brašno po cijeni koju niko drugi nije mogao ponuditi. Ručak na kojem će se to zvanično reći zakazan je za nedjelju. Evelina je jedanput kazala ne. Ejub je kazao da će o tome razgovarati poslije ručka.
Zato je Evelina s Franjom Šimunićem, vozačem tramvaja koji je za nju mijenjao smjene već dvije godine, dogovorila ono što je jedino znala da dogovori. Na najkraću noć u godini, u ponoć, kod zelenog fenjera pored drugog mosta. Odatle će pješice do stanice, posljednjim tramvajem u grad, a u subotu ujutro će Ejubu reći sve zajedno. "Nećemo bježati", rekla je. "Samo ćemo biti nedostupni." Franjo je rekao da je to najpristojnije bjekstvo koje je čuo.
Jedina osoba kojoj je to ispričala bila je Gabrijela Zvizdić, prijateljica iz škole, kojoj je vjerovala više nego sebi. Gabrijela je slušala, klimala glavom i nasmiješila se na pravim mjestima. Ona je dvije godine voljela Fuada Smajlovića. Dvije godine ga je pratila na utakmice, na rođendane i u kafiće i dvije godine nije dobila ništa osim pitanja što je Evelina radila prošle subote. Te večeri nazvala ga je i rekla mu sve, i sama se stidjela glasa kojim je govorila.
Fuad nije volio Evelinu. Znao je to uprkos svemu, ali čuti da ga je neko odbio bilo je kao čuti da mu je neko ukrao automobil. Obukao je bijelu košulju, uzeo ključeve i krenuo prema Vrelu s namjerom da stane između njih, da je vrati kući i da ne dopusti nikome da kaže kako je Smajlović ostao sam. Gabrijela je krenula za njim. Hodala je dvadeset koraka iza, tako da je uvijek mogla reći da je sasvim slučajno tuda prolazila.
U maloj čistini ispod bukve, dvjesta metara od drugog mosta, u isto to vrijeme prolazila je generalna proba. Amaterska družina "Ognjište" iz Hadžića godinama je igrala po domovima kulture. Ovog ljeta Gavro Lukač, penzionisani nastavnik fizike i reditelj, odlučio je da je Noć svitaca prilika za njihovu najdražu predstavu: komad o dvoje komšija koje razdvaja zid kroz čiju pukotinu šapuću. Zid je igrao Fahro Žilić, automehaničar, krupan i ozbiljan, u kartonskoj odori od kutije za hladnjak. Kad predstava traži lava, Fahro je bio i lav. Ništa drugo nisu imali.
"Fahro", govorio je Gavro, "zid ne reži." "Ali lav reži." "Lav dolazi u trećem činu." "Pa ja sam zid i lav", rekao je Fahro. "Mogu li ja da rikćem kad mi dosadi da budem miran?" Gavro je zatvorio oči i brojao do pet kao u školi. Glumica koja je trebala igrati djevojku iza zida, Fata, ležala je kod kuće sa temperaturom od trideset devet, a bez nje probe ni pola nije vrijedila.
Ferhat je u međuvremenu stajao na ljestvama pored drugog mosta i čuo Evelinu kako dolazi niz stazu. Vidio je i Franja, tramvajska uniforma pod jaknom, kako se iz suprotnog pravca penje prema zelenom fenjeru. Vidio je Fuada s bijelom košuljom i Gabrijelu koja se krije iza stabla. Sve to u jednom pogledu, sa ljestvi, kao u pozorištu, i nije mogao odoljeti. Skinuo je zeleni fenjer s kuke, objesio ga stotinu koraka niže pored sporedne staze i na njegovo mjesto stavio narandžasti. Samo da vidi šta će se dogoditi. Nije znao da je to jedna od onih rečenica koje se kasnije ponavljaju pred sudom.
Franjo je stigao prvi. Pred zelenom svjetlošću na sporednoj stazi stajala je tamna prilika, i on je rekao "Evelina?" glasom koji je dugo vježbao. Prilika je okrenula glavu. Bio je to Fuad, koji je, pošto je izgubio Evelinu iz vida, stao pod prvim fenjerom koji je vidio. "Ti", rekao je Fuad. "Ja", rekao je Franjo. "Gdje je ona?" "To bih ja tebe pitao."
Svađa je bila neobična, jer su obojica govorili tiho kako ih ne bi čuli, a pritom su se u mraku sve više približavali. Fuad je rekao da se Evelina udaje za njega. Franjo je rekao da se Evelina udaje za onoga koga ona hoće. Fuad je rekao da to nije isto. Franjo je rekao da jeste i da je to jedino što je važno. Gabrijela je to čula iza stabla i više nije mogla stajati. Izašla je pod zeleno svjetlo i rekla da je Fuad za dvije godine nije nijednom pogledao kao što gleda zeleni fenjer. Obojica su umuknuli. "Pa to sam ti pokušala reći", rekla je, "prije nego što sam te prokazala."
Evelina je za to vrijeme stajala pod narandžastim fenjerom i čekala. Pogledala je telefon: nijedna poruka, a signal u šumi bio je loš. U petnaest do ponoći krenula je tražiti ga, pogrešno skrenula prema pozornici i izašla na čistinu ispod bukve, gdje ju je Gavro dočekao kao da se pojavila da ga spasi. "Mlada damo", rekao je, "znate li čitati?" Pet minuta kasnije Evelina je držala svesku s tekstom i čitala ulogu djevojke iza zida.
Čitala je prvo kao da se izvinjava. Zatim je naišla na rečenicu u kojoj djevojka kaže zidu da joj je svejedno koliko je visok, samo da ima rupu kroz koju čuje onoga koga voli. Evelina je stala. Fahro, prekriven kartonom, čekao je repliku, a ona nije mogla izgovoriti nijednu riječ. "Nastavite", šapnuo je. "Dobro ste krenuli. Zid sve razumije." Evelina je rekla ostatak teksta, glasno, kao nikad do tada, i Gavro je briznuo u plač i nije se stidio.
Negdje poslije jedan Fahro je ušao u lava, nasmijao se vlastitom rikanju i legao na travu da odmori vrat. Zaspao je pod maskom, nasred čistine. Gavro je zaključio da je proba završena i otišao po kafu. Kad je došla Fehima Gazibegović da provjeri da li je sve u redu, našla je velikog lava kako hrče i, sjedeći pored njega s termosicom čaja, ostala da pazi da ga ne pregazi neki zalutali bicikl. Nije razumjela zašto, ali bilo joj je ugodno.
Prema tri sata, Ferhat je sišao s ljestvi. Vidio je kakvu je štetu napravio, jer je Franjo hodao stazom sa Evelininim imenom u ustima, Fuad je sjedio na klupi kao čovjek koji je zaboravio zbog čega je došao, a Gabrijela se, sama, udaljavala stazom. Priznao je sebi da je sve to njegova greška. Zatim je učinio jedino što mu je palo na pamet: ostatak noći prepravljao je fenjere. Svaki zeleni stavio je na kuke duž staze prema čistini, tako da su zajedno činili tanku zelenu liniju kroz mrak.
Gabrijela je prva pošla duž zelene linije, sama, jer nije mogla ostati na klupi pored čovjeka kojem je upravo rekla sve što je dvije godine nosila u sebi. Na rubu čistine zatekla je Evelinu kako sjedi na panju sa svescom u krilu. "Ja sam mu rekla", izgovorila je bez uvoda. "Ja sam Fuadu rekla za zeleni fenjer. Mislila sam da će mu biti stalo." Evelina je dugo gledala u svesku. "Znam", rekla je napokon. "Fuad za dvije godine nije saznao ništa o meni, a ovu noć je znao čitav sat. Odavno mi nije bilo lakše." Zatim je pomjerila svesku i napravila mjesta na panju. Gabrijela je sjela i neko vrijeme su obje šutjele, što su nekad umjele bolje od ikoga.
Franjo je vidio liniju skoro u isto vrijeme. Pošao je za njom i stigao na čistinu baš kad je Gavro, u prvom svjetlu, najavio predstavu "za one koji nisu mogli spavati". Evelina je ustala s panja, stala kraj Zida, svjetlost joj je pala na lice i prvi put te noći ništa nije morala objašnjavati. Franjo je sjeo na travu u prvi red, a nakon njega Fuad, malo dalje, ali ne baš daleko, jer drugo mjesto nije bilo slobodno. Nije se ni pokušavao praviti da ne gleda Gabrijelu.
Predstava je trajala dvadeset minuta, a Fahro je zaboravio većinu teksta. U trenutku kad je Zid trebao da kaže svoju veliku rečenicu, stao je i rekao ono što je mislio: da je zid i da svi preko njega prelaze, a niko ga ne pita da li on to želi. "Ja sam samo htio da stojim", rekao je. "Ali ako je neko već toliko dugo čeka s druge strane, onda ću se, čovječe, pomaknuti." Gavro je podigao ruke kao u molitvi. Publika od dvadesetak osoba zapljeskala je, a jedan od njih, Fuad, brisao je oči rukavom bijele košulje.
Ejub Bajramović stigao je u pet sa kombijem punim svježih somuna, jer je pekara snabdijevala doručak za festival. Ugledao je kćer među glumcima i Franja kako joj prilazi, pa onda cijelu publiku koja plače nad kartonskim zidom. Nije se naljutio. Spustio je korpu, uzeo prvi somun, razlomio ga na dva dijela i pružio onaj veći Franji. "Tramvajac", rekao je. "Dolaziš u nedjelju na ručak. Donesi hljeb, a ne cvijeće." Evelina je rekla da je to najljepša zabrana koju je čula.
Kasnije, dok su istovarivali korpe uz stazu, Ejub je rekao kćeri nešto što nikad ranije nije izgovorio. Mislio je, rekao je, da je štiti od siromaštva, kao što je njega nekad niko nije štitio. "Brašno se može kupiti od svakoga", dodao je, gledajući u kombi, a ne u nju. "Tebe ne." Evelina nije odgovorila. Podigla je korpu na rame i krenula prema štandu, a on je iza nje nosio onu drugu, bez ijedne primjedbe o težini.
Fehima je, nešto prije šest, uhvatila Ferhata kako sklapa kutiju s fenjerima. Pogledala ga je kao nastavnica koja zna ko je razbio prozor. "Tvoji zeleni", rekla je. "Čula sam svašta." Ferhat je rekao da će sam platiti štetu, ako ima štete. Fehima je odmahnula rukom i rekla da sve što je te noći pokvareno nije šteta, i da neka dogodine objesi još pedeset, ali pod njenim nadzorom.
Fuad je ispratio Gabrijelu do izlaza iz parka i rekao joj ono što je trebao reći dvije godine ranije. Nije bilo lijepo, ali je bilo tačno. Gabrijela je slušala kao neko ko ima dosta vremena i na kraju rekla da će razmisliti, što je kod nje značilo da je već odlučila. Fehima je ostala kraj Fahra, koji se probudio u lavljoj glavi pred plavim nebom i njenim licem, pa nije znao da li je još u predstavi. "Kafu?" pitala je Fehima. "Samo ako nije za publiku", rekao je Fahro.
Ferhat je zadnji gasio fenjere. Zelene je ostavio da gore, jer ih je još neko mogao trebati, a narandžaste je skinuo i složio u kutiju. Na zadnjem fenjeru kod drugog mosta stajao je dugo, s rukom na kuki. Zatim ga je objesio na staro mjesto kraj mosta, i fenjer je gorio zeleno do podne, a pod njim niko nije stao.
