Doplata do Mostara

Dvadeset dvije godine bušim karte na pruzi od Sarajeva do Mostara i za to vrijeme vidjela sam više ljubavnih priča nego sve žene iz moje zgrade u svim serijama zajedno. Većina počne ljeti, kad u Sarajevu u voz uđu turisti s rancima i fotografišu sve osim stanice, a završi se na peronu u Mostaru, poljupcem i razmjenom brojeva koje niko nikad ne nazove. Ova moja počela je u oktobru, u drugom vagonu, oko jednog sjedišta, i niko u njoj nije imao ranac.

On je ulazio u Sarajevu i izlazio u Jablanici. Radio je u elektrani, na održavanju, nosio je termos koji je pamtio još bivšu državu i svako jutro rješavao ukrštenicu iz novina, olovkom, bez gumice. Zvao se Mirzet, to sam saznala iz mjesečne karte. Ona je ulazila u Sarajevu i išla do kraja, do Mostara, gdje je s jednom firmom obnavljala kamene fasade na Kujundžiluku. Imala je vunenu kapu, ruke ispucale od kreča i u torbi uvijek mandarine. Zvala se Zana. I to iz mjesečne karte. Moj posao ima svoje prednosti.

Oboje su htjeli isto mjesto: sjedište uz prozor na strani prema rijeci, u drugom vagonu, prvi red iza vrata. Prve sedmice ko je prvi došao, njegovo je bilo. Mirzet je počeo dolaziti dvadeset minuta prije polaska. Zana je počela dolaziti pola sata prije. Onda je on donio kafu iz automata na stanici i ostavio je na sjedištu kao peškir na plaži, a ona je kafu pažljivo premjestila na stočić i sjela. Oboje su tražili da ja presudim. Rekla sam da je karta bez rezervacije, gospodo, i otišla u treći vagon, da mi ne vide lice.

Mir su sklopili sami, negdje kod Tarčina, drugog ponedjeljka. Čula sam samo kraj. Do Jablanice sjedi on, od Jablanice ona. Mašinovođa Pero, kad sam mu to ispričala na kafi u Mostaru, rekao je da je čovjek budala, jer je ženi upravo poklonio cijeli kanjon. Od Jablanice do Mostara najljepši je dio pruge: Grabovica, Drežnica, tuneli jedan za drugim i Neretva duboko dolje, zelena kao da ju je neko obojio. Mirzet to nikad nije vidio iz voza. Njemu su od pruge ostali Bradina, tunel i jezero kod Konjica, što nije malo, ali nije ni kanjon. Pero je rekao budala. Ja sam rekla da je u mom poslu to često isto što i zaljubljen.

Popodne se sve ponavljalo obrnuto. Zana bi ušla u Mostaru i sjela na njegovo mjesto, a on bi ušao u Jablanici, umoran, s kacigom zakačenom za torbu, i sjeo preko puta. I ona bi mu ispričala kanjon. Ne kao turistički vodič, nego kao neko ko donosi vijesti iz sela u kojem on nikad nije bio. "Danas je kod Grabovice voda bila boje flaše od kisele vode." "Danas je na Drežnici magla stajala do pola brda, a iznad nje sunce, kao da neko drži poklopac." "Danas sam vidjela pastrmku. Lažem, nisam, ali voda je bila takva da sam je mogla vidjeti." On bi slušao i klimao. Nikad nije rekao da će doći da vidi. Ja sam prolazila s kliještima i usporavala.

U januaru je na Ivan sedlu napadao snijeg i voz je stao ispred tunela na sat i deset minuta. Ljudi su zvali kućama, gunđali i jeli sendviče. Mirzet je otvorio termos, Zana je ogulila mandarine, i dali su i meni jednu šoljicu, jer sam stajala pored njih kao da provjeravam karte koje sam već provjerila. Pričali su o svemu: o kamenu koji se ne smije čistiti pijeskom pod pritiskom, o turbinama koje drukčije zvuče kad je voda visoka, o tome kako se pravi dobar burek i ko u Sarajevu laže da ga pravi. Samo o sebi nisu pričali. Tri mjeseca, i niko nikome nije tražio broj telefona. Pero i ja smo se kladili dokad. Ja sam rekla do mog rođendana u martu. Pero je rekao nikad.

U maju je Zana prestala dolaziti. Prvi dan Mirzet je do Jablanice sjedio na svom mjestu i gledao u ukrštenicu, a nije upisao nijedno slovo. Treći dan je na peronu pitao Peru je li se nešto desilo na pruzi. Sedmi dan je sjeo preko puta, kao da mjesto uz prozor više nije njegovo. Osmi dan je pitao mene. Pitao je onako kako muškarci pitaju za ženu, kao da ga zanima red vožnje: da nije, možda, bilo neke promjene kod putnika za Mostar.

Kovertu sam nosila u džepu uniforme osam dana. Zana mi ju je dala posljednjeg jutra, na peronu u Mostaru, i rekla: za čovjeka s ukrštenicom, ako pita. Ako ne pita, bacite je. Kad sam je pitala zašto mu je ne da sama, rekla je da je sedam mjeseci čekala da je on pita za broj i da sad neće ona njega. Firma je zbog roka radnicima za posljednji mjesec iznajmila sobe u Mostaru i ona više nije putovala. Ja kovertu nisam bacila, ali je nisam ni dala. Čekala sam da pita. U svom poslu naučila sam da čovjeku koji ne pita ne treba ni pismo. Dala sam mu je kod Konjica.

Otvorio ju je odmah, ne krijući se od mene, što je bilo pametno, jer bih ionako vidjela. Unutra su bili jedna rečenica i broj telefona. Rečenicu znam napamet, jer sam je, priznajem, pročitala prije njega, na kafi u Mostaru, osam dana ranije: Ti nikad nisi vidio Drežnicu. Mirzet je dugo gledao u papir. Onda je izvadio telefon i nazvao, ali ne nju. Nazvao je šefa u elektrani i rekao da danas neće doći, da ima temperaturu. Nije imao temperaturu. Imao je kartu do Jablanice.

Kad smo prošli Jablanicu, prišao mi je s novčanikom u ruci i tražio doplatu do Mostara. Napisala sam mu kartu polako, ljepšim rukopisom nego inače, i rekla mu: konačno. Nije pitao šta konačno. Sjeo je na Zanino mjesto, uz prozor, i prvi put vidio ono što mu je sedam mjeseci pričala. Gledala sam ga s vrata vagona. Kod Grabovice voda je bila zelena. Na Drežnici nije bilo magle. Mirzet je gledao kroz prozor, ali po licu sam mu vidjela da ne gleda kanjon, nego ga provjerava, kao čovjek koji čita pismo koje mu je neko već jednom pročitao naglas.

Šta je bilo u Mostaru, ne znam. Ja ostajem u vozu, to je pravilo moje struke. Znam samo da je popodnevnim vozom iz Mostara ušlo dvoje ljudi koji su se svađali oko istog sjedišta uz prozor, s tom razlikom što je svako od njih tjerao drugog da sjedne. Opkladu nije dobio niko, ni ja ni Pero, i oboma nam je bilo drago.

Sad putuju subotom, i to ne poslom. Sjede u drugom vagonu, prvi red iza vrata, i svaki put počnu ispočetka: ko će uz prozor. Kad stignem do njih, pruže mi karte i oboje me gledaju, kao da ću ja konačno presuditi. "Karta je bez rezervacije, gospodo", kažem i bušim obje. Pa odem u treći vagon, da mi ne vide lice.