Ono što je rekao vjetar

Moja kćerka Mia misli da sam se sankati naučila kao dijete, na brijegu iza bakine kuće na Palama. Ne ispravljam je. Naučila sam se sankati sa dvadeset godina, na Jahorini, one zime kad je usred januara nestalo gasa i pola Sarajeva se grijalo na grijalice, a naučio me čovjek za kojeg se nisam udala. Nisam s njim ni bila, ako se pod tim misli ono što ljudi obično misle. Bilo je samo nekoliko spuštanja niz jedan brijeg i dvije riječi za koje ni danas ne znam ko ih je izgovorio.

Stric je imao malu drvenu vikendicu ispod staze, s peći na drva i tri kreveta na spratu. Moja sestra od strica Vesna došla je iz Sarajeva s dvoje prijatelja s fakulteta. Jedan od njih bio je Srđan, student arhitekture na četvrtoj godini, visok i šutljiv, s kapom koju mu je isplela majka. Govorio je malo i gledao ljude kao da im mjeri sobe. Ja sam tada studirala engleski na Palama i bojala sam se svega što klizi: skija, leda, stepenica u studentskom domu.

Iza vikendice spuštao se dug brijeg sve do šumskog puta, i djeca iz okolnih kuća sankala su se po njemu od jutra do mraka. U drvarnici su visile stričeve stare drvene sanke s crvenim klizačima. Trećeg dana Srđan ih je skinuo s klina, otresao paučinu i rekao: "Ajmo." Rekla sam da me strah. "Baš zato", rekao je. Sjela sam naprijed, on iza mene, i njegove ruke držale su uže pored mojih.

Prvih nekoliko metara bilo je podnošljivo. Onda se brijeg nagnuo, sanke su poskočile i svijet se pretvorio u bijelu buku. Vjetar mi je udarao u lice, snijeg mi je ulazio u oči i za kragnu, a borovi s obje strane slili su se u jednu tamnu traku. Vrištala sam, mislim. I baš tamo, na najstrmijem dijelu, gdje sam bila sigurna da ćemo završiti među drvećem, iza mene ili iz samog vjetra začulo se: "Volim te, Isidora."

Sanke su stale u smetu na dnu. Sjedila sam bez daha, a Srđan je ustao, otresao snijeg s kape i pogledao prema hotelima, kao da provjerava hoće li padati. "Jesi živa?", pitao je. Gledala sam mu lice. U njemu nije bilo ničega, ni osmijeha ni stida, samo crveni obrazi i snijeg u obrvama. U borovima iznad nas vjetar je još hučao, a ja sam od djetinjstva znala da taj vjetar od svakog zvuka može napraviti šta hoće: tvoje ime, lavež psa, majčin glas iz kuhinje. "Hoćemo još jednom?", pitao je. "Hoćemo", rekla sam, iako sam se tresla.

Do vrha smo sanke vukli dvadeset minuta. Srđan je pričao o tome hoće li autobus za Pale ići s lancima, o hotelu u kojem je nestalo struje i o novim apartmanima pored puta, koji su, po njemu, bili loše građeni. O drugom ništa. Drugi put, na istom mjestu, čula sam iste riječi. Treći put također. Do petog spuštanja više se nisam bojala brijega. Bojala sam se da će prestati.

Tih dana postala sam neko koga nisam poznavala. Budila sam se i prvo gledala kroz prozor ima li vjetra. Za doručkom sam Srđana, kao usput, pitala hoćemo li na sanke, a Vesna me gledala čudno, jer je pamtila kako sam jednom plakala na klizalištu u Skenderiji. Uveče smo sa stricem igrali remi, Vesna je pržila uštipke, a Srđan je pobjeđivao sve redom i rezultate upisivao u svesku sitnim slovima. Kasnije sam ležala na spratu, slušala vjetar u dimnjaku i svaki nalet mi je zvučao kao da će nešto reći.

Jednog jutra, dok su svi spavali, uzela sam sanke sama. Popela sam se, sjela i odgurnula se. Nagib, buka, snijeg i borovi bili su isti. Na najstrmijem dijelu zadržala sam dah i slušala. Ništa. Samo vjetar, a vjetar nije govorio ništa. Na dnu sam dugo sjedila u snijegu, sve dok me dječak iz susjedne vikendice nije pitao jesam li se udarila. Rekla sam da nisam. Vratila sam sanke u drvarnicu i nikome ništa nisam rekla.

Tog popodneva spustila sam se ponovo sa Srđanom, i na istom mjestu opet sam čula: "Volim te, Isidora." Na dnu sam ga uhvatila za rukav. "Srđane, jesi li ti..." "Šta?" Gledao me onim svojim pogledom koji mjeri. Iza njega vjetar je dizao snijeg sa smetova i nosio ga prema šumi. "Ništa", rekla sam. "Hladno mi je." "Onda idemo na čaj", rekao je i uzeo mi uže iz ruke.

Posljednje večeri ostali su gledali vijesti o gasu, a stric ih je komentarisao glasnije od spikera. Izašla sam na terasu. Vjetar se spuštao s vrha i nosio sitan snijeg koji je pekao lice. Stajala sam naslonjena na ogradu i gledala svjetla na stazi. Onda se iz mraka, sa strane drvarnice ili iz samog vjetra, začulo: "Volim te, Isidora." Nije bilo sanki, nije bilo brijega ni brzine u kojoj bi se glas mogao sakriti. Nisam se okrenula. Nasmijala sam se, bogzna kome. Kad sam ušla, Srđan je sjedio za stolom i miješao karte. Ruke su mu bile crvene od hladnoće, ali u toj kući svima su bile crvene.

Sutradan je otišao. Dobio je posao u jednom projektnom birou u Ljubljani i morao je biti tamo u ponedjeljak. Stric ga je odvezao do autobuske stanice u Lukavici. Pored auta mi je pružio ruku. "Pazi na sanke", rekao je. Cijelu tu zimu i dio proljeća čekala sam poruku na svojoj staroj Nokiji. Stigla je samo jedna, od Vesne: Srđan pozdravlja sve.

Završila sam fakultet i danas predajem engleski u osnovnoj školi na Palama. Udala sam se za Boška, mirnog električara koji u kući popravi sve i nikad ne pita na šta mislim kad gledam kroz prozor. Imamo dvoje djece. Jednom, prije nekoliko godina, našla sam Srđana na Facebooku: Ljubljana, žena, veliki sivi pas, fotografije zgrada. Napisala sam mu: "Jesi li ti to rekao, onda na Jahorini?" Gledala sam poruku dok se ekran nije zatamnio, a onda sam je izbrisala slovo po slovo. Nisam imala osjećaj da ikoga izdajem. Nije bilo šta izdati. Bilo je samo pitanje koje se poslije toliko godina nikome ne postavlja.

Prošlog januara bili smo na Jahorini s djecom. Hoteli su novi, put je širi, a stričevu vikendicu odavno su kupili neki ljudi iz Beograda. Ali brijeg iza nje i dalje je tu, i djeca se i dalje sankaju po njemu. Mia je htjela da se spustim s njom. Boško je ostao gore sa sinom i termosom. Sjela sam iza nje, kao što je Srđan nekad sjedio iza mene, i držala uže pored njenih malih ruku u rukavicama.

Brijeg se nagnuo, sanke su poskočile i svijet se pretvorio u bijelu buku. Na najstrmijem dijelu sagnula sam se prema njenoj kapi. Na dnu se Mia okrenula, sva u snijegu, razrogačenih očiju. "Mama, jesi li ti nešto rekla?" Iznad nas vjetar je hučao u borovima, kao i uvijek. "Nisam", rekla sam. "To je vjetar." Pogledala me sumnjičavo, a onda zgrabila uže. "Hoćemo još jednom?" "Hoćemo."