Četiri noći uz Miljacku

Halim je četiri godine stanovao u potkrovlju jedne austrougarske zgrade na Obali, u sobi iz koje se vidjela Miljacka, a kad bi se nagnuo kroz prozor, i krov Vijećnice. Prevodio je s njemačkog: uputstva za mašine za veš, ugovore o zakupu, rješenja o penziji iz Austrije. Radio je od jutra do sumraka, a onda je izlazio u šetnju. Znao je svaku fasadu od Skenderije do Baščaršije, svaki balkon s muškatlama. Grad nije znao ništa o njemu. Bilo je sedmica kad je razgovarao samo sa Zijahom iz kioska kod Ćumurije i s prodavačicom u pekari, i oba razgovora stala bi na jednu stranicu.

Tog juna noći su bile tople i duge, a rijeka plitka i zelena, kakva je uvijek početkom ljeta. U četvrtak, nešto poslije deset, kod Šeherćehajine ćuprije ugledao je mladu ženu naslonjenu na ogradu. Ramena su joj se tresla. Prošao je pored nje, zastao, pa nastavio, ljut na sebe. Nekoliko koraka dalje čuo je kako usporava auto. Crni golf vozio je uz nju korak po korak, a vozač se naginjao kroz prozor: "Hoćeš da te povezem, ljepotice? Ne plači, nije vrijedan." Ona je ubrzala. Golf je ubrzao s njom.

Halim nije bio hrabar čovjek, ali je prešao ulicu prije nego što je stigao o tome razmisliti. Stao je pored nje i rekao glasno, kao da se ljuti: "Tu si! Čekam te kod Vijećnice pola sata." Vozač se nasmijao kroz nos i odvezao prema Bistriku. Žena je obrisala lice rukavom. Imala je možda dvadeset tri godine, kratku kosu i izblijedjelu teksas jaknu. Zahvalila mu je i rekla da se zove Amna. Prošetali su do Latinske ćuprije i nazad, i Halim je, na svoje čuđenje, govorio sve vrijeme. Rekao joj je da nikad nije šetao noću sa ženom. Ona se tada prvi put nasmijala. Na uglu svoje ulice zastala je. "Dođite sutra u devet, na isto mjesto. Ispričat ću vam nešto. Ali nemojte se zaljubiti u mene. To ne smijete." Obećao je. Razmijenili su brojeve, za svaki slučaj.

Druge noći došao je pola sata ranije. Ona je stigla tačno u devet i odmah tražila da on priča prvi. Rekao je da nema šta pričati. Živi od tuđih rečenica, prevodi tuđe živote po osam maraka za stranicu, a u šetnjama izmišlja ljude iza prozora: u jednom stanuje penzionisani tramvajdžija koji svake večeri broji tramvaje, u drugom žena koja plete čarape za unuke u Švedskoj. Zaljubljivao se nekoliko puta, ali uvijek u nekoga iz knjige koju je prevodio, i uvijek do posljednje stranice. Amna se glasno nasmijala. "Pa vi niste ni živjeli", rekla je. "Nisam", priznao je. "Zato i pričam tako dugo."

Onda je ona ispričala svoje. Roditelji su joj radili u Linzu, a ona je od desete godine živjela s nanom na Bistriku. Nana je na jedno oko slabo vidjela, a drugom nije vjerovala, i nije puštala Amnu iz kuće poslije mraka. Popodne bi joj Amna čitala novine, a nana bi joj držala ruku na koljenu, da zna da je tu. Kad bi nana zadrijemala, ruka je ostajala, i Amna se po sat vremena nije micala. Prije dvije godine nana je izdala sobu na spratu mladom ljekaru Ahmedu, koji je bio na specijalizaciji na Koševu. Bio je tih, nosio je nani kese s pijace i donosio Amni knjige. Jednom je kupio tri karte za Hasanaginicu u Narodnom pozorištu. Nana je išla s njima i cijelu predstavu držala Amnu za ruku, a s druge strane Ahmedovo koljeno dodirivalo je njeno, i Amna nije čula nijednu riječ s pozornice.

Prošlog juna Ahmed je dobio posao u jednoj bolnici u Freiburgu. Veče prije puta Amna se popela kod njega sa spakovanom torbom i rekla mu da je povede. On ju je posjeo na stolicu, sjeo naspram nje i dugo šutio. Rekao je da nema ništa osim sobe u domu i ugovora na godinu dana. "Vratit ću se za godinu dana", rekao je. "Ako me tada budeš htjela, ženit ću te." U početku je pisao svake sedmice, onda rjeđe, a u januaru je prestao. Prije četiri dana Amna je na Instagramu jedne prijateljice vidjela fotografiju iz bašte na Ferhadiji. U uglu je, nasmijan, sjedio Ahmed. Bio je u Sarajevu. Nije došao i nije se javio. "Zato sam sinoć plakala na mostu", rekla je. "Sad znate sve."

Halim je rekao da mu treba pisati. Ona je odmahnula glavom: neće ona prva, nije ona ta koja je obećala. "Onda ću ja odnijeti pismo", rekao je Halim, i sam se iznenadio. "Vi ga napišite, a ja ću ga odnijeti. Tako mu nećete pisati prva, nego ćete mu poslati odgovor." Amna ga je pogledala kao da je izmislio vatru. Napisala je pismo na listu iz njegove sveske, naslonjena na ogradu, a on je gledao u vodu da ne vidi riječi. Sutradan ujutro odnio ga je na Grbavicu, Ahmedovim roditeljima. Otvorila mu je majka, s brašnom na rukama, i uzela pismo onako kako se uzima od poštara.

Treće noći Amna je bila vesela kao dijete pred Bajram. Govorila je brzo, držala ga ispod ruke i svakih nekoliko minuta gledala u telefon. "Vi ste tako dobri", rekla mu je dva puta. "Da je on barem malo kao vi." Halim je šutio. Znao je, još od prethodne noći, da je prekršio obećanje, a ona to nije vidjela, jer je gledala pored njega, prema Latinskoj ćupriji. Prošlo je deset, pa jedanaest. Ahmed nije došao. Amna je utihnula, a onda rekla: "Možda pismo nije stiglo." Halim nije rekao da ga je predao u ruke. U ponoć je otišla, ne rekavši hoće li doći sutra.

Četvrtog dana kiša je padala od jutra. Halim je ipak izašao i stao ispod tende zatvorene kafane kod ćuprije. Ona je došla u deset, mokra, bez kišobrana. Ahmed se nije pojavio ni javio. Amna je nazvala njegovu kuću na Grbavici, i majka joj je rekla da mu je pismo ostavila na stolu istog dana. Amna je plakala i govorila da ga mrzi, pa da ga voli, pa da više ništa ne zna. Halim joj je dao svoju jaknu. Onda je, jer više nije imao šta izgubiti, rekao: "Amna, ja vas volim. Od prve noći. Znam da ste mi zabranili."

Dugo ga je gledala. Kiša je kapala s tende između njih. "Zašto mi to niste rekli prije?", pitala je napokon, tiho. "Bili ste zauzeti", rekao je. Nasmijala se kroz suze. Onda je rekla nešto što nije očekivao: da bi ga možda mogla voljeti, ako joj da vremena, jer je Ahmed otišao, a on je tu, i jer je za četiri noći o njoj saznao više nego Ahmed za dvije godine. "Smijem li ti reći ti?", pitala je. Smjela je.

Kiša je prestala. Krenuli su uzvodno i pričali kao djeca koja planiraju ljeto. Ona će dovesti nanu, a nana će dobiti sobu s prozorom prema rijeci. On će prevoditi u kuhinji. Nana će i njega držati za ruku dok joj čitaju novine, a kad zadrijema, ni on se neće smjeti micati. Halim se smijao glasnije nego za sve četiri godine u Sarajevu. U izlogu jedne zatvorene radnje ugledao je dvoje ljudi pod jednom jaknom i trebao mu je trenutak da shvati da je jedan od njih on.

Na Latinskoj ćupriji stajao je muškarac u svijetloj jakni, s putnom torbom kraj nogu, i gledao prema Bistriku. Amna je stala. Ruka joj je skliznula s Halimove. "Ahmede", rekla je, sasvim tiho, a onda glasno. Muškarac se okrenuo. Ona je potrčala. On je ispustio torbu na mokri kamen i dočekao je raširenih ruku.

Onda se, usred zagrljaja, otrgla i potrčala nazad. Zagrlila je Halima oko vrata, poljubila ga, brzo i nespretno, rekla "Oprosti" i vratila se na most. Otišli su prema Bistriku pod Ahmedovom jaknom. Halimova je ostala na njoj. Stajao je na obali dok se ćuprija nije ispraznila, a onda još malo.

Ujutro je stigla poruka. Bila je duga, puna grešaka. Ahmedu su u Minhenu ukrali telefon, a na Bistrik nije htio doći praznih ruku, prije nego što dobije ugovor za stan u Freiburgu, s jednom sobom za nanu. Pismo je pročitao tek sinoć, kad se vratio od brata iz Mostara. "Jaknu ću ti vratiti", pisala je Amna. "I dođi na svadbu. Nana te već voli, a nikad te nije vidjela." Halim je poruku pročitao nekoliko puta. Napisao je: "Budi sretna, Amna." Onda je izbrisao ime, pa ga ponovo napisao, i poslao.

Te večeri opet je izašao u šetnju. Rijeka je bila mutna od kiše. Kod Ćumurije Zijah je zatvarao kiosk, i kad ga je ugledao, prvi put za četiri godine rekao mu je nešto osim cijene. "Šta je, komšija? Nema je večeras?" Halim je zastao. "Nema", rekao je, i kupio novine koje mu nisu trebale, samo da ostane još malo.