Ujak Dželal pozvao je Elmedinu u očevu radnu sobu u petak uvečer i zatvorio vrata, što nije uradio od sahrane. Na stolu su ležali ključ od stana na Starčevici i koverta. "Firma je sada moja", rekao je. "Radnici se jave tebi prije nego meni, a kupci pitaju za tebe. U jednoj firmi to se ne može trpjeti." Elmedina je imala dvadeset šest godina, diplomu iz ekonomije i petnaest godina provedenih u pogonu koji je njen otac podigao od jedne mašine. Nije vikala. Uzela je kovertu, u njoj osamsto maraka, i izašla.
Na stepeništu ju je čekala Dalija, ujakova kći, s torbom na ramenu. "Idem s tobom", rekla je. "Tvoj otac je cijeli život šio radnu odjeću za pola Krajine, a moj je uspio da te otjera za sedam minuta. Neću ostati u kući u kojoj se tako radi." Elmedina ju je pokušala odgovoriti. Dalija je rekla da je torba već spakovana, da je zaboravila samo punjač i da će se po njega vratiti, pa se vratila, i to je bio kraj razgovora.
Ermin Banjac, ujakov vozač dvadeset godina i jedini čovjek u kući koji je mogao nasmijati i mrtvog, čekao ih je kraj kombija. Čuo je sve kroz zid. "Moja tetka u Šargovcu ima vikendicu iznad Vrbasa", rekao je. "Bez struje, peć i jedan dobar krevet. Ključ je ispod crijepa. Ja vozim." "Ne možemo te platiti", rekla je Elmedina. "Ujak mi je ionako dužan tri plate", odgovorio je Ermin, "a vas dvije ste jedine koje mi se smiju na šale i kad nisu dobre."
Na benzinskoj pumpi kod Zalužana Elmedina je rekla da dvije žene same u brdima izazivaju pitanja. U toaletu je makazama iz Dalijine kozmetičke torbe odrezala kosu do ušiju, a iz kofera izvadila očevu kariranu košulju i vindjaknu. Stajale su joj kao da ih je kupila za sebe. "Odsad sam Đani", rekla je odrazu u retrovizoru. "Dalija je moja sestra, Ermin je naš rođak." "Ja sam onda rođak koji ima zadnju riječ", rekao je Ermin. "Imaš je i sada", rekla je Dalija.
Put do Šargovca vodio je kroz Rekavice i uz Vrbas, pa uzbrdo serpentinama na kojima je kombi hripao kao stari pušač. Ermin je cijelim putem pričao o tome kako je prije dvadeset godina vozio ujaka na sajam u Novi Sad i kako mu je ujak tada rekao da je jedini pošten čovjek u firmi. "Zaboravio je", rekao je. "Ljudi brzo zaborave ono što su nekad rekli u dobrom raspoloženju." Niko mu nije odgovorio.
Vikendica je mirisala na vlagu i stari dim, ali kroz prozor se vidio Vrbas, uzak i zelen, kako se probija kroz klisuru. Prve noći peć je dimila, Ermin je spavao na kauču i tvrdio da u brdima ima vukova, a Dalija mu je odgovorila da ih jedino on plaši svojim hrkanjem. Elmedina je ležala budna i slušala rijeku. Nije plakala. Mislila je na očevu mašinu i na devedeset radnika koji sutra ujutro neće znati gdje je.
Ujutro je sišla do puta po hljeb i naišla na tezgu pod suncobranom: kajmak, sir u mješini, med, sok od zove u plastičnim flašama. Za tezgom je sjedila žena u tridesetim godinama, Dženeta, s rukama prekrštenim kao da brani blago. Uz ogradu je nepomično stajao visok čovjek s ovčarskim štapom. "To je Edvin", rekla je Dženeta, ne okrećući glavu. "Dolazi svaki dan, kupi pola kilograma sira i ne kaže ni riječ. Jednom je rekao da mi je kajmak lijep. Kajmak, ne ja."
Na žici ograde, prikvačeni štipaljkama za veš, visjeli su listovi papira ispisani štampanim slovima. Elmedina je pročitala prvi. "Dala si mi čašu vode na turniru u Banjoj Luci. Od tada pijem samo vodu i ništa mi ne gasi žeđ." Pročitala je i drugi, pa potpis na dnu, i morala je sjesti na gajbu od krušaka. Bilo je tu dvanaest listova i na svakom je stajalo njeno ime. "Piše ih neki Denan iz pilane", rekla je Dženeta. "Svako veče okači novi. Mislim da je poludio, ali lijepo piše."
Elmedina se Denana sjećala kao čovjeka koji je prije tri godine izgubio meč u stonom tenisu na turniru njihove firme i nasmijao se tome. Bila je domaćica, pružila mu je čašu vode i to je bilo sve. Sutradan je u kariranoj košulji ušla u pilanu iznad sela. Denan nije podigao pogled s daske. Bio je mršaviji nego što je pamtila, s bradom od tri dana i rukama punim piljevine. Brat Dževdet mu je u Čelincu držao očevu pilanu i plaćao ga kao pomoćnika, pa je Denan otišao u brda, radio za sitne pare kod stranog gazde, a uveče pisao.
"Vidio sam tvoje papire na žici", rekla je. "Zna li ta Elmedina za njih?" Denan je napokon podigao glavu. Nije se ni nasmijao ni naljutio. "Ne zna", rekao je. "Ne pišem da bih dobio odgovor. Pišem da ne poludim." Elmedina je progutala nešto što nije znala imenovati i rekla ono što joj je prvo palo na pamet: "Imam lijek za to. Dolazit ćeš u moju vikendicu svako popodne i govorit ćeš sa mnom kao da sam ja ona. Za sedmicu ćeš shvatiti da nisi zaljubljen, nego samo naviknut."
Došao je već sutradan, s kapom u ruci, kao pred ispit. Sjeli su na klupu ispred vikendice. "Elmedina, ti si najljepša žena koju sam ikad vidio", rekao je napeto. "Svako to kaže", odgovorila je Đani strogo. "Šta si zaista primijetio?" Denan je dugo šutio. "Da lupkaš lijevom nogom kad čekaš", rekao je. "I da se ne smiješ kad ti se sviđa neka šala, nego gledaš u stranu." Elmedina je naglo prestala lupkati nogom i spustila pogled na cipele. "To je bolje", rekla je promuklo. "Sad je pitaj nešto, a ne govori joj kakva je."
Trećeg popodneva Denanu je zazvonio telefon i on ga je pogledao kao da drži zmiju. "Brat", rekao je. "Zove svake sedmice. Hoće da se vratim, jer nema ko da mu vodi mašinu, a nikad nije rekao da mu nedostajem." "Šta mu odgovaraš?" upitala je Elmedina. "Ništa. Ne javim se." "Javi se sljedeći put", rekla je Elmedina. "Reci mu da dolaziš kad bude imao ugovor i platu. Bježanje nije isto što i odlazak."
Svako popodne bilo je novo pitanje. Pitao ju je kako provodi nedjelje, šta bi promijenila u svom poslu, zašto ne voli kad joj neko pomaže nositi torbu. Elmedina je odgovarala kao da je neka druga žena, a svaki put bi se začudila koliko tačno zna šta bi ta žena rekla. Jednog popodneva Denan je rekao da se boji da ga ona ne bi htjela, jer nema ništa osim dvije ruke i tuđe plate. "Ona bi te pitala za ruke", rekla je Đani tiho, "a ne za platu." Dalija je sve to slušala kroz poluotvoren prozor i jela suhe šljive, jer se nije smjela smijati naglas.
Dženeta je u međuvremenu počela donositi sir do vikendice, iako ga niko nije naručio. "Ti si drugačiji od ovih naših", rekla je Đaniju, naslonjena na ogradu. "Znaš reći šta misliš, a da ne zvučiš kao da se izvinjavaš. Edvin zna samo šutjeti." "Edvin šuti jer ima šta reći", odgovorila je Elmedina, "pa se plaši da ne pokvari." Dženeta se nasmijala, ali kratko, i ostala duže nego što je trebalo. Jedne večeri Edvin je to vidio s ograde, spustio štap i otišao, prvi put u godinu dana bez onih pola kilograma. Našao je Elmedinu kod rijeke. "Ako joj se sviđaš ti, onda sam sve pogriješio", rekao je pastir. "Ne sviđam joj se", rekla je Elmedina. "Samo sam joj nov, a nova stvar uvijek bolje izgleda od one koja svaki dan stoji kraj ograde. Ti si je, kako čujem, istovarao iz auta prije pet ujutro?" "Dok je još spavala", priznao je Edvin. "Onda sutra nemoj. Čekaj dok dođe i reci joj da si to ti radio cijelu godinu."
Edvin je sutradan čekao pored kombija i kad je Dženeta stigla, nije držao govor. Rekao je da joj je kajmak lijep, da je to ranije pogrešno rekao, jer je mislio na nju, a nije znao kako. Dženeta je rekla da je ludak. Zatim je sjela pored njega na gajbu s krastavcima i ostala tako dok nije prošao zadnji auto, i niko u selu joj to poslije nije spomenuo.
Prošla je sedmica koju je Elmedina obećala, a Denan nije bio izliječen. Bio je gori. Dolazio je ranije, ostajao duže i pitao sve manje, jer je sve više slušao. Tog petka Dalijin telefon je zazvonio usred večere. Zvala je majka iz Banje Luke. Banka je blokirala račun firme, njemački kupac je otkazao narudžbu zbog kašnjenja, a ujak Dželal ležao je u krevetu i govorio da je sve izgubio. Pogon sa devedeset radnika imao je novca za plate do kraja mjeseca, ni dana duže.
Dalija je sjela pored nje. "Moraš se vratiti", rekla je. "Čemu?" upitala je Elmedina. "Da mi ujak ponovo kaže da je sve njegovo?" "Ne radi se o njemu. Radnici nisu njegovi, nego očevi. I tvoji." Elmedina nije odgovorila, ali je do jutra znala šta će uraditi. Prvo je morala reći istinu jednom čovjeku. Izašla je na klupu i dugo gledala Vrbas. Denan je došao poslije podne kao i uvijek. Rekla je da više ne može nastaviti i da mu mora nešto reći. Skinula je kapu. "Znam", rekao je on. "Znam od srijede. Od kad si prvi put prestala lupkati nogom, a ja ti nisam rekao ni riječ o tome." Elmedina je pitala zašto je šutio. "Zato što mi je bilo lakše razgovarati s tobom nego s bilo kim", rekao je. "A nisam imao šta ponuditi osim papira na žici." "Imaš dvanaest papira i dvije ruke", rekla je. "Za početak je dovoljno."
U subotu ujutro vratili su se u Banju Luku Erminovim kombijem, svi zajedno, i Denan s njima. Ujak Dželal sjedio je u očevoj radnoj sobi neobrijan. "Ko te je zvao?" upitao je. "Niko", rekla je Elmedina. "Radnici su se javili Dalijinoj majci, a ona meni." Stavila je pred njega ugovore, još u muškoj vindjakni, i on nije rekao ništa. Za dva dana pozvala je njemačkog kupca, objasnila mu da je kašnjenje bilo greška uprave, a ne pogona, i obećala isporuku u deset dana. Radnici su radili vikend, jer ih je zamolila, i niko od njih nije tražio dodatak. Narudžba je spašena u posljednji čas. Ujak joj je bez riječi vratio ključ od radne sobe, a ona ga je primila bez riječi.
Prvog ponedjeljka u novom mjesecu Ermin je dobio sve tri zaostale plate, u koverti, od ujaka lično. Rekao je da mu nikad nije bilo teže izaći iz kancelarije bez šale, ali da je pokušao. Istog dana Denan se javio bratu. Rekao mu je mirno da dolazi u Čelinac po svoj dio očeve pilane, s papirima koje mu je pomogla sastaviti žena koja zna ugovore, i da je spreman razgovarati. Dževdet je dugo šutio, a onda rekao da dođe u nedjelju na ručak.
Edvin i Dženeta vjenčali su se u oktobru u maloj sali u Šargovcu, a na stolu je umjesto cvijeća stajao sir u mješini. Sedmicu dana poslije toga Denan je sišao u grad i stao pred kapiju firme s dvanaest papira u rukama, koje je skinuo s žice. Elmedina je izašla, pročitala sve do posljednjeg i nije rekla ništa. Zatim je izvadila olovku, na poleđini posljednjeg papira napisala jednu rečenicu i vratila mu ga. Denan ju je pročitao dvaput, jer nije vjerovao očima. Na papiru je pisalo: "Odgovor je da, a vodu donosim ja."