Za doručkom sam rekla da sam sanjala kako ga varam. Marko se nasmijao i pitao je li bar čovjek u snu imao bolji auto. Prihvatila sam šalu s olakšanjem. Onda sam dodala da je san bio neobično stvaran. Opisala sam hotelski hodnik, žuti tepih i jaknu koju sam ostavila na stolici. Izostavila sam datum. Sve ostalo dogodilo se u petak, tri dana prije tog doručka, dok je Marko vjerovao da sam na poslu.
Mislila sam da ću iz njegovog odgovora saznati mogu li mu priznati. Ako se naljuti na san, šutjet ću. Ako kaže da se ljudi ne mogu kontrolisati dok spavaju, možda ću pronaći način da razgovor približim budnom svijetu. Nisam to tako jasno priznala sebi. Govorila sam da ga pripremam za težak razgovor. Zapravo sam tražila završetak u kojem ću dobiti oprost prije nego što izgovorim šta sam uradila.
Sutradan sam rekla da sam ponovo sanjala isto. Ovog puta, dodala sam, u snu sam se odmah pokajala i vratila kući. Marko je spustio šolju. Pitao je zašto mu to pričam. Rekla sam da me muči osjećaj krivice. Odgovorio je da ne može biti sudija mojim snovima. Željela sam ga pitati šta bi uradio da se stvarno dogodilo, ali sam već čula kako bi pitanje zvučalo. Umjesto toga ponudila sam mu još kafe.
Treće večeri prekinuo me čim sam spomenula hodnik. Rekao je da se tepih ne mijenja, jakna se ne mijenja, samo ja svaki put postajem bolja osoba pred kraj priče. Nije imao dokaz. Imao je mene, previše pažljivu prema svakom detalju koji mi nije mogao koristiti. Počela sam plakati prije priznanja i vidjela kako se priprema da me tješi. Tada sam rekla da to nije bio san. Lice mu se zaustavilo usred pokreta.
Nije pitao za auto. Pitao je jesam li se uopšte namjeravala vratiti odmah, kako sam mu prepričala. Rekla sam da nisam. Ostala sam do večeri i poslije jela s njim večeru kao da se ništa nije dogodilo. Bilo mi je teško izgovoriti taj dio jer je u njemu bilo najmanje mjesta za slučajnost. Marko je tražio da prestanem govoriti o tome koliko sam se loše osjećala. Želio je znati šta sam uradila, bez naknadnog popravljanja mog lika.
Nekoliko sedmica spavali smo odvojeno. Nisam znala hoće li brak opstati. Kada smo napokon razgovarali bez prekidanja, nisam počela od sna, ni od usamljenosti, ni od toga kako me drugi čovjek gledao. Počela sam od petka. Marko je slušao i ponekad postavljao pitanje na koje nisam željela odgovoriti. Nisam više nudila drugi završetak. Prvi put je imao cijelu priču, a odluka koja će doći poslije nje nije pripadala samo meni.