Priznajem odmah: grupu na Vajberu osnovala sam ja. Zove se "Mejtaš bez tajni", ima četrdeset tri člana, od kojih većina stanuje u mojoj zgradi ili u dvije susjedne, i pravilo je bilo jednostavno: ništa što pošaljemo nije ogovaranje, to je samo informacija. Zovem se Zumra Zubčević, imam sedamdeset dvije godine, penzionerka sam Elektroprivrede, i tog proljeća u Sarajevu nije se desilo ništa što nije prošlo kroz moj telefon.

Najviše informacija bilo je o braći Ušanović sa trećeg sprata. Stariji, Zaim, imao je četrdeset četiri godine i vodio je udruženje "Otvorena vrata", koje je skupljalo pomoć za samce i bolesne. Govorio je na tribinama, u sakou, i svaku rečenicu počinjao riječima "mi kao zajednica". Mlađi, Ulfet, imao je trideset osam godina i radnju za popravku bicikala u Ulici Mula Mustafe Bašeskije. O njemu se znalo samo ono što se vidjelo kroz prozor: jedne nedjelje kamion je odnio sofu, pa ormar, pa očev veliki sat s klatnom, a Ulfet je stajao na ulazu s rukama u džepovima i ništa nije objašnjavao.

"Kocka", napisala je Zinaida s osmog sprata, koja je u grupi imala ugled žene što sve zna prije nego što se desi. "Sigurno kocka. Vidjela sam ga kod kladionice." Vasvija je dodala tri uzvičnika i slomljeno srce. Ja sam, kao admin, napisala: "Samo informacija: danas mu je otišla i komoda." Nisam pitala zašto. U toj grupi niko nikad nije pitao zašto, jer odgovor je uvijek bio manje zanimljiv od pitanja.

Te sedmice Zinaida i Vasvija došle su kod mene na kafu, jer se ono što se ne može otkucati mora izgovoriti. Zinaida je donijela kolače, Vasvija novost: mlada doktorica Zerina, koja radi na Koševu, viđena je kako izlazi iz Ulfetove radnje s kutijom u rukama. "Šteta za curu", rekla je Zinaida. "Takva obrazovana, a gleda u propalog čovjeka. Zaim bi joj bio pametniji izbor." "Zaim ima sve", složila se Vasvija, "osim žene." Ja sam sipala kafu i rekla da ću to svakako unijeti u grupu, ali tek kad čujemo još nešto. Zinaida je rekla da je čula dosta. Tako je, u mojoj kuhinji, jedna doktorica dobila budućnost koju nije tražila.

O Zaimu se pisalo drugačije. Zinaida ga je zvala "naš svetac", Vasvija je svaki put kačila njegovu fotografiju s nekog podijeljenog paketa, a ja sam ispod pisala "Eto, vidite, ima i dobrih ljudi". Brat koji propada i brat koji spasava: tako smo ih posmatrali, kao dvije stranice jedne knjige koju smo već pročitali.

Ono što niko od nas nije znao jeste da je u Sarajevo, mjesec dana ranije, stigao njihov stric Zikrija. Otišao je u Čikago prije trideset godina, slao je jednu razglednicu godišnje, a pričalo se da je od građevinske firme napravio bogatstvo. Nije stigao ni na očevu dženazu, i braća su ga pominjala kao vremensku prognozu iz daleka. Zikrija je, čini se, čuo kako se o njima priča, pa je odlučio da prvo pogleda, a tek onda da se predstavi. Sve ovo sam saznala kasnije, od Zerine i od njega samog.

Prvo je pokucao na vrata Ulfetove radnje, u sivom kabanu i s kapom nad očima, i rekao da se zove Zuhdija i da otkupljuje stare stvari za jednog antikvara iz Zenice. Ulfet ga je odveo u stan na trećem spratu, gdje su ostali samo madrac, sto i dvije stolice. "Uzmite sto", rekao je, "ako vam treba." Zuhdija je obišao sobu i zastao kod fotografije iznad frižidera: mladić na biciklu na Trebeviću, u košulji širokih rukava, a na poleđini godina, 1990. "Ovu bih kupio", rekao je. "Hiljadu maraka." "Ne prodajem." "Dvije." "To je moj stric", rekao je Ulfet. "Ne znam gdje je ni da li je živ, ali kad se vrati, neka zatekne sliku na zidu."

Zuhdija je dugo gledao okvir. Prsti su mu malo drhtali, ali Ulfet je to pripisao hladnoći, jer je u stanu već mjesec dana bilo manje stvari nego vazduha. Pitao je zašto Ulfet rasprodaje sve ostalo. Ulfet je slegnuo ramenima. "Plaćam neke račune", rekao je. "Ništa važno." Stranac je otišao bez stola, a Ulfet je, po tome što su mi kasnije pričali, stajao na vratima i brinuo se da je čovjeku možda bilo neugodno. Na stepeništu je sreo mene, koja sam se vraćala s pijace s dvije teške kese. Bez riječi ih je uzeo i odnio do drugog sprata, onako kako je to radio svake sedmice, a ja sam mu na vratima, umjesto zahvale, rekla da je krajnje vrijeme da razmisli o sebi: "Ulfete, sine, ljudi pričaju." Zahvalio mi je. Zahvalio mi je na savjetu, i to me tada nerviralo više nego bilo šta drugo.

Sutradan je Zuhdija stigao u kancelariju udruženja u Ulici Ferhadija, kao izaslanik jednog donatora iz Čikaga koji želi ostati bezimen. Zaim ga je dočekao kafom, keksima i s tri brošure. Stolice su bile meke, a zid iza njega čitav od sklopivih panela s fotografijama: Zaim s djecom, Zaim s penzionerima, Zaim s ministrom. Iza tog zida, gdje su volonteri ostavljali jakne, sjedila je mlada doktorica Zerina Zorić, koja je tog jutra došla da preda ostavku jer joj se nešto nije slagalo u računima. Čula je korake, razumjela da nije trenutak i ostala na stolici s pismom u ruci.

"A porodica?" pitao je Zuhdija. "Imate li je?" Zaim je uzdahnuo kao čovjek koji nosi svijet. "Brat mi je kockar. Sve što ima, izgubi, a ja ga čuvam koliko mogu. Stric nam je negdje u Americi, taj starac čudak, nikad se nije javio. Kažu da ima novca, ali nema pojma ni gdje mu je Sarajevo." Zuhdija je klimnuo. "A donacija?" Zaim se nasmiješio. "Od svake marke, sedamdeset feninga ide u organizaciju večere i fotografa, jer ljudi daju kad vide da se daje. Samcima ide ono što ostane. Ali među nama, kad stric jednog dana ode, ostat će nešto i za mene. Zaslužio sam." Zatim je spustio glas i dodao da bi izaslanik, za sitnu proviziju, mogao spomenuti donatoru kako je Zaim čovjek kome se može vjerovati. Zuhdija je rekao da će to zapamtiti, i zapisao je sve u mali notes s koricama od crne tkanine.

Iza panela zaškripala je stolica. Zerina je ustala, previše naglo, i sklopivi zid sa Zaimovim fotografijama pao je na pod uz tresak kakav se čuo do ulice. Sve se srušilo odjednom: Zaim s djecom, Zaim s ministrom, Zaim s penzionerima. Zerina je stajala usred toga s pismom u ruci. "Ovo je moja ostavka", rekla je, "i računi koje sam fotografirala." Zuhdija ih je, bez riječi, prešao očima. Zaim je pokušao nešto reći, pa nije.

Večer "Otvorenih vrata" održana je dvanaestog maja u Vijećnici, i Zaim je, hvala Bogu, još imao pozivnice. Poslao je jednu meni, kao adminu, uz molbu da u grupi objavim kako će donator iz Čikaga biti prisutan. Objavila sam, naravno. Napisala sam: "Samo informacija: dolazi bogataš." Zinaida je odmah odgovorila s osam znakova uzvika, a Vasvija je otišla kod frizera.

Došlo je tri stotine ljudi. Naš sto, onaj do prozora, bio je naravno najbolje obaviješten: Zinaida je tvrdila da je donator težak kao pet miliona, Vasvija da ima dva sina u Americi, a ja sam, pokrivajući čašu rukom, rekla da je to "samo informacija" i da ću je potvrditi čim bude potrebno. Bilo je kanapea, kvarteta, fotografa i bijelih stolnjaka, i Zaim je stajao na pozornici ispod luka od ruža i govorio kako smo "mi kao zajednica jedna velika porodica". Tada su se otvorila vrata, i unutra je ušao čovjek u sivom kabanu. Zaim ga je prepoznao prije nego što je završio rečenicu. "Evo ga", rekao je u mikrofon, "naš dragi donator iz Čikaga!" Svi su zapljeskali. Čovjek je prošao kroz salu bez žurbe, popeo se na stepenik, skinuo kapu, skinuo naočale i rekao: "Zaime. Ja sam Zikrija."

Tišina je bila takva da sam čula kako Zinaida guta. Zaim je spustio ruke, a ruže na luku iznad njega ostale su da mirišu na cijelu dvoranu, uredne i potpuno nevine. Neko u zadnjem redu pustio je da mu padne kašika, i taj zvuk je trajao dugo. Zikrija je uzeo mikrofon. Rekao je da je prošlog mjeseca vidio više Sarajeva nego u trideset godina i da je, između ostalog, vidio i mene, na drugom spratu, kako sa prozora kroz zavjesu nešto pišem na telefonu. Pa je izvadio vlastiti telefon i pročitao, naglas, nekoliko poruka iz grupe "Mejtaš bez tajni". "Samo informacija: danas mu je otišla i komoda." Sala se okrenula prema meni. Pogledala sam u stolnjak, koji je bio bijel i divan, i poželjela da se pretvorim u jedan njegov nabor.

Zatim je pročitao račun koji mu je ostavila gospođica doktorica: od svake marke, sedamdeset feninga na večeru, a samcima ostalih trideset. Zaim je rekao da se radi o pogrešnom čitanju. Zikrija je rekao da ga je čitao na engleskom, njemačkom i bosanskom, i da se sva tri slažu. Donaciju od pedeset hiljada maraka ipak će dati, rekao je, ali neće je potpisati Zaim, nego gospođica Zerina, ako pristane da vodi udruženje. A zatim je pogledao prema zadnjem redu, gdje je s hrpom bicikala u glavi, zbunjen, stajao Ulfet u jedinom odijelu koje mu je ostalo. "A ti, biciklisto", rekao je, "ostavi mi onu sliku. Ja sam došao po nju."

Ulfet je prošao kroz salu sporo, među ljudima koji su se sada sklanjali s puta, kao da ga nikad nisu zvali kockarom. Zikrija je sišao sa stepenika. Bio je viši od njega, pa su se morali pogledati odozgo i odozdo, i niko od njih nije znao šta bi rekao. "Slika je još na zidu", rekao je Ulfet. "Vidio sam", rekao je Zikrija. Poslije toga zagrlili su se, onako nespretno, kako se grle ljudi koji nisu imali priliku da to vježbaju, a kvartet je, ne znajući šta se desilo, počeo svirati "Kad ja pođoh na Bembašu".

Zaim je izašao kroz bočna vrata, kroz koja se u Vijećnici iznosi prazna ambalaža. Izašla sam i ja, jer nisam mogla više u toj sali, i na stepenicama sam zatekla Zerinu. Pitala me, tiho, znam li zašto je Ulfet prodavao stvari. "Kocka", rekla sam. Zerina je odmahnula glavom. "Dug za centralno grijanje. Upravnik vaše zgrade ležao je u bolnici, stiglo je obavještenje o isključenju prije zime, a stanari na šestom spratu imaju osamdeset godina. Ulfet je platio četiri hiljade dvjesta maraka. Rekao mi je da, ako se sazna, svi će se pitati zašto baš on."

Sjetila sam se svoje sobe prošle zime, topla kao nikad, i radijatora uz koji sam svaku večer držala čaj. Mislila sam da je to zasluga upravnika. Te noći nisam napisala ništa u grupi, iako je telefon zujao do jutra.

Zinaida me zvala sedam puta, a ja sam se javila tek na osmi. Rekla je da je cijela grupa u šoku, da je Vasvija izašla iz nje, da je neko već objavio snimak večeri i da bi bilo najbolje da ja kao admin napišem nešto smireno. Pitala sam je šta bi to bilo. Zinaida je rekla da bih mogla napisati da je sve ovo samo informacija. Pritisnula sam crveno dugme.

Ujutro sam sišla na ulicu, pokucala na vrata radnje, i Ulfet je podigao glavu od lanca jednog bicikla. Nisam mu rekla ništa. Ostavila sam na pult burek iz pekare na ćošku, još topao, u papiru, i otišla.