Telefon na stolu načelnika Zdravka Vuletića zazvonio je u devet ujutro, usred magle koja se podigla s Une i ostala visjeti nad Bosanskom Krupom kao mokra čarapa. Zvao je rođak iz ministarstva u Sarajevu, onaj isti koji je godinama javljao kada će stići kakva kontrola, i rekao je ovo: tajni inspektor kreće sedmicu prije roka da provjeri kako je potrošeno šest stotina hiljada maraka za šetalište uz rijeku. Dolazi sam, bez najave, u običnoj odjeći, i neće reći ko je. "Ni ja ti nisam ništa rekao", dodao je rođak. Zdravko je spustio slušalicu i otvorio prozor, iako je bilo hladno.
U sali za sastanke za pola sata našli su se svi koji su imali šta skrivati. Zlatko Zrilić, direktor doma zdravlja, kod kojeg je aparat za sterilizaciju radio samo srijedom. Vukoslav Vulić, direktor osnovne škole, čija je fiskulturna sala dobila krov od obećanja. Uglješa Zelenika, komandir policije, koji je znao više nego što je radio. I sekretarica Vukica Ugrin, koja je jedina znala gdje se šta nalazi i zato je jedina bila mirna. Zdravko im je ispričao sve, izuzev da mu je rođak ponovo zakasnio sa datumom.
"Šetalište je dugo četiristo metara", rekao je Vukoslav. "U projektu je osam stotina." "Svjetiljke rade", rekao je Zdravko. "Rade samo kad ih uključi onaj iz elektrodistribucije, a on je u petak otišao u penziju." Zlatko je pitao ima li inspektor pravo pregledati dom zdravlja. Uglješa je rekao da inspektor ima pravo na sve, pa i na njega. Tada je Zdravko udario dlanom o sto i rekao da nema panike, da su ovdje svi ljudi i da će se za gosta postarati kako se u Krupi stara. Vukica je zapisala "gost" u svesku i podcrtala dvaput.
Od tog trenutka dežurali su. Zdravko je poslao dvojicu na autobusku stanicu, Uglješa je pokrio hotel "Una", a Zlatko je, tobože slučajno, počeo piti kafu kod mosta, jer je tamo bio jedini prostor sa pogledom na cijeli trg. Magla se nije dizala. Vlatku Zebi, koji je sjedio za najudaljenijim stolom s laptopom i čajem, ništa od toga nije bilo poznato.
Vlatko je imao dvadeset šest godina, radio je kao programer u Zenici i putovao u Bihać na vjenčanje rođaka. Njegov stari golf zakazao je na putu pored Krupe, vukli su ga do radnje Zahida Mehmedovića. Zahid je rekao da je hladnjak, ili spojnica, ili oboje, i da dio stiže u četvrtak. Do četvrtka je Vlatko imao sedamdeset maraka u novčaniku, jedno noćenje u hotelu "Una" koje je bilo skuplje nego što je mislio, i bateriju na laptopu koja se punila sporije nego što je trošila. Pitao je konobara koliko košta jeftino mjesto za spavanje. Pitao je gdje se može isprintati karta. I zapisao je u telefon da kupi čarape.
To je bilo dovoljno. Zlatko Zrilić vidio je mladića koji piše, koji pita za cijene i koji naručuje samo čaj, i nije imao šta dalje razmišljati: ko se tako ponaša ako nije inspektor koji ne želi da se primijeti? Uglješa je javio da je mladić navodno iz Zenice, što je odgovaralo ministarstvu. Vukica je rekla da to nije dovoljno, ali nije dodala ništa. Za sve vrijeme, pored fontane, jedna žena u sivom kaputu fotografisala je klupe šetališta iz raznih uglova. Sve su pogledali i zaključili da je turistkinja.
Uglješa je, radi sigurnosti, otišao do radnje Zahida Mehmedovića i pitao ga za mladića sa golfom. Zahid je slegnuo ramenima. Rekao je da je to običan momak, da je ostavio dvadeset maraka avansa, i da je pitao hoće li mu išta ostati ako dio bude skup. Uglješa je to zapisao kao dokaz: pravi inspektor, naravno, ne bi ostavio ništa, a ovaj je ostavio dvadeset maraka da zavara trag.
Zdravko je lično prišao Vlatku, uz osmijeh toliko širok da je mladić instinktivno provjerio nije li mu nešto ostalo na košulji. "Dobro nam došli", rekao je načelnik. "Čuli smo da ste u našem gradu. U Krupi, gost je gost. Neće se spavati u hotelu, kod mene ima soba." Vlatko je rekao da mu je jako neugodno, ali da zaista nema novca za hotel, a Zdravko je podigao ruku kao da brani zid. "Razumijem", rekao je. "Razumijem, razumijem. Ni riječi više."
Večera kod načelnika bila je bogata kao nikad. Zorica je ispekla pitu s mesom i ispržila krompir, Zvjezdana, kći, studentica u Banjoj Luci, donijela je domaću rakiju od šljive, koju Vlatko nije pio, pa su mu je zamijenili sokom. Svaki put kad bi se pokušao ispričati, da kaže kako je on samo čovjek koji čeka dio za auto, Zdravko bi mu sipao još. "Znam da ne smijete pričati", šaputao je. "Ne morate ništa. Samo recite ako nešto ne valja." Vlatko je pojeo drugu krišku pite i zaključio da u ovoj kući nešto ne valja, ali da je to njihova stvar. Zvjezdana ga je preko stola pitala čime se bavi. Rekao je da piše programe. Ona je klimnula, polako, kao neko ko je sve razumio, i rekla da se nada da će ih pisati blago. Kasnije je u kuhinji čuo kako govori majci da je on sigurno onaj koji čita tuđe račune, jer mu se ruke ne tresu kada drži viljušku, a to je znak da čovjek zna sve.
Te noći nije mogao zaspati u sobi s tri ćilima i slikom Une iznad kreveta. Kroz tanak zid čuo je šapat načelnika i njegove žene. "Daj mu manje pite", govorila je Zorica. "Daj mu više", odgovarao je Zdravko. "Zorice, od te pite zavisi pola općine." Vlatko je ležao na leđima i brojao pukotine na stropu, kojih je bilo koliko i u šetalištu, i razmišljao hoće li ujutro biti pristojnije ako se otkrije ili ako šuti. Odlučio je da će šutjeti do doručka.
Sutradan su ga vodili po gradu kao vojsku. Šetalište uz Unu bilo je osvijetljeno u deset prijepodne, zbog čega su prolaznici gledali u svjetiljke kao u zvijezde. Zlatko je pozvao Vlatka u dom zdravlja i pokazao mu aparat za sterilizaciju, koji je tog dana, na čudo, radio, jer ga je Zlatko uključio u pet ujutro. Vukoslav ga je odveo u školu i pokazao krov fiskulturne sale, na kojem je neko vješto naslikao krov. U hodniku doma zdravlja Zlatko ga je uhvatio za rukav i šapnuo da je prošle godine dvaput poslao račun za isti pregled, ali da je to bila greška u kucanju. Vukoslav mu je, između dvije učionice, priznao da kreda za školu dolazi iz jedne firme čiji je vlasnik njegov šurak. Vlatko je klimao glavom i govorio "razumijem", što je bilo sve što je znao reći, a oni su to shvatili kao najavu kazne. Uglješa je tek usput spomenuo da u općini postoji nekoliko problema koje bi bilo bolje ostaviti lokalnom rješavanju.
Svaki od njih, pri rastanku, pružio mu je kovertu. Zlatko za "putne troškove", Vukoslav za "naknadu za utrošeno vrijeme", Uglješa, najtiše od svih, "da ne bude zabune". Vlatko je odbio prvu, pa drugu, pa treću, ali su svi znali pravilo koje je on tek tada naučio: koverta se ne daje u ruke, nego u džep jakne dok čovjek gleda na drugu stranu. Četvrtu mu je u džep jakne spustio načelnik, uz riječi da je to "mali džeparac za gosta", i ušao u auto prije nego što je Vlatko stigao da odgovori. Do podne je u jakni imao četiri koverte i osjećao se kao poštanski sandučić.
Sjeo je na klupu uz Unu, na tu klupu koja je jedina bila prava, i prvi put shvatio šta se događa. Rekao je sam sebi da to ne može biti istina. Pa je izbrojao koverte, i ispostavilo se da je u njima pet hiljada i šest stotina maraka, više nego što je zarađivao za pola godine. Mogao je platiti auto, hotel, vjenčanje i čarape. Pomislio je na majku, koja bi mu bez riječi rekla ono što je svaka majka u Zenici znala: da tuđi novac nikad nije mali. Ustao je i vratio se u općinu.
Vukica Ugrin bila je sama u sali. Vlatko je tražio da isprinta kartu za autobus, koji je polazio u pet, jer je dio za golf stigao ranije nego što se očekivalo, ali mu je trebao samo prijevoz do Zenice, ne do Bihaća, jer je odlučio da propusti vjenčanje. Vukica je dugo gledala u njega, pitala jedino želi li kafu, otvorila sistem i bez riječi mu pustila svoj računar. Možda je sve znala od početka, a možda joj je samo bilo dosta pite. Dok je štampač radio, Vlatko je izvadio koverte, svaku stavio na sto u redu, na svaku zalijepio papirić s imenom davaoca i napisao drugi papir, veći, olovkom jer nije htio da štampa.
Odnio je pismo do vrata načelnikove kancelarije, tačno ispod tabelice s njegovim imenom, i otišao. Vukica je pogledala papire, koverte i vrata, i uradila nešto što je rijetko radila: ništa. Čekala je da se vijeće vrati s ručka, koji je trebao biti ručak za Vlatka, na kojem je on trebao biti počasni gost.
Vratili su se u tri sata, glasni i zadovoljni, u povorci. Zlatko je tvrdio da je inspektor očaran, Vukoslav da im je nešto namignuo, Uglješa da je zapisao nešto na marginu. Zdravko je ugledao pismo na vratima, stavio naočale i počeo čitati naglas, jer se bojao da ne pogriješi. "Poštovani gospodo", čitao je. "Ja nisam inspektor. Zovem se Vlatko Zeba, programer sam iz Zenice, i ostao sam bez auta. Hvala vam za pitu, čaj i krevet. Vraćam vam sve koverte i nadam se da nisam nikoga uvrijedio. Šetalište je lijepo, ali mu fale klupe. I svjetiljke, osim ovih deset."
Prvih nekoliko trenutaka niko nije rekao ništa. Zdravko je skinuo naočale, pa ih opet stavio. "Šta je ovo?" upitao je tiho. Zlatko je rekao da je to zamka. Vukoslav da je mladić trebao biti oprezniji. Uglješa je rekao da ga je odmah prozreo, što niko nije uzeo za ozbiljno. Tada je počelo ono što se u Krupi i danas prepričava: svako je tvrdio da je koverta bila Zdravkova ideja, Zdravko je rekao da je pitanje jedino ko je prvi pričao o šetalištu, a Vukica, koja je sjedila na stolici u uglu, gledala je kroz prozor i pila kafu. Zlatko je predložio da neko otrči na autobusku stanicu. Vukoslav je rekao da mladić sigurno već sjedi u autobusu i da će im poslati prijavu iz Zenice. Uglješa je rekao da on ne trči, jer je komandir, a Zdravko je primijetio da je to prvi put da se on i Uglješa slažu oko dužnosti.
U to su se otvorila vrata. Na pragu je stajala žena u sivom kaputu, s torbom preko ramena i fotoaparatom o vratu, ona ista koju su dva dana smatrali turistkinjom. "Dobar dan", rekla je. "Valerija Ugarak, ministarstvo. Izvinite što kasnim. Htjela sam prvo vidjeti grad bez dočeka, a pogotovo bez pite." Pogledala je sto, redove koverti s papirićima, pismo u Zdravkovim rukama, i naočale koje su mu klizile niz nos. "Šta je ovo?" upitala je. Zdravko Vuletić je prvi put u životu rekao istinu, brzo i bez ikakve pripreme: "Pozajmice."
