Moj partner Zoran nikada nije podizao glas na konobara. Pridržavao je vrata, ustupao mjesto i znao saslušati ljude koje drugi prekidaju. Zato sam, kad mi je prijateljica poslala niz uvredljivih poruka, prvo pomislila da joj pomognem da ih prijavi, ne da u njima tražim nekoga koga poznajem. Objavila je skroman oglas za svoje časove šivanja. Nepoznati profil ismijavao je njene greške, godine i pokušaj da zaradi dodatni novac.
U jednoj poruci stajala je rečenica koju sam čula stotinu puta od Zorana: naročito neobičan izraz za osobu koja se pravi važna. Nije bio dokaz, ali me zaustavio. Pitala sam ga prepoznaje li profil. Pogledao je ekran predugo, zatim rekao da na internetu svako piše svašta. Nisam prihvatila taj odgovor. Pitala sam je li on pisao. Priznao je tek kad sam ponovila pitanje bez ljutnje koja bi mu omogućila da raspravu okrene prema mom tonu.
Rekao je da su to šale, da niko ne zna ko je i da nije namjeravao stvarno povrijediti moju prijateljicu. Pitala sam koga je onda namjeravao zabaviti. Pokazao mi je druge objave u kojima su nepoznati ljudi podržavali njegove opaske. Bio je ponosan na njihovu brzinu. Sjedila sam pored čovjeka koji mi je nekoliko dana ranije govorio kako prijateljica treba imati više samopouzdanja, dok je sam radio da ga izgubi.
Nisam ga pitala da li je naš odnos jedina stvar u kojoj je pristojan. To bi mu ponudilo još jedno veliko pitanje na koje može dati lijep odgovor. Tražila sam da prijateljici kaže istinu. Odbio je, tvrdeći da bi time napravio veću štetu. Tada sam shvatila da se šteta u njegovoj računici odnosi prvenstveno na njega. Rekla sam prijateljici šta sam saznala, nakon što sam je pitala želi li znati ko stoji iza profila.
Blokirala ga je i prestala dolaziti kod nas. Zoran je obrisao profil, pa se ljutio što se atmosfera nije odmah popravila. Meni je nedostajala jednostavna slika dobrog čovjeka s kojim živim, ali nisam je mogla vratiti zatvaranjem ekrana. Otišla sam na nekoliko dana, zatim na duže. On je govorio da ga ostavljam zbog interneta. Nisam imala snage svaki put ponavljati da je moja prijateljica plakala u stvarnoj sobi, stvarnim glasom.
Kasnije mi je javio da joj se izvinio. Nisam provjeravala niti to pretvorila u razlog za povratak. Na njenom sljedećem času pomogla sam rasporediti stolice. Nije tražila da govorimo o Zoranu. Stavila mi je u ruke komad tkanine i zamolila da ga držim ravno. Prijalo mi je raditi nešto čiji učinak mogu vidjeti odmah, bez potrebe da nagađam kakva se osoba skriva iza ljubazne rečenice.