Plakat iznad kase bio je posljednja stvar koju nisu spakovali. Na njemu je pisalo ime koncerta na kojem su se upoznali, dvadeset dvije godine ranije. Hana je tvrdila da pripada njoj jer ga je sačuvala. Marko je tvrdio da pripada prodavnici, a prodavnica se zatvarala. Nijedno nije željelo izgovoriti da se zapravo svađaju oko toga kome pripada uspomena kada ljubav prestane biti zajednička adresa.
Razveli su se prije tri godine, ali su nastavili voditi radnju. Mušterije su to smatrale dokazom zrelosti. Hana je znala koliko je puta plakala u skladištu poslije razgovora koji je počeo zalihama, a završio starim zamjerkama. Marko je znao koliko je teško slušati kako ona mirno dogovara vikend s drugim čovjekom. Ipak, posao su radili dobro. Nije svaka saradnja bila mir, ponekad je bila samo sposobnost da se bol odgodi do zaključavanja.
Najamnina je porasla, prodaja pala, i napokon su odlučili zatvoriti. Posljednjeg dana redovne mušterije donijele su kolače i priče o prvim kupljenim pločama. Hana je slušala kako njihova radnja živi u tuđim životima, izvan braka koji se raspao. Marko je pustio album koji su nekada slušali tokom krečenja. Nije je pitao smije li. Ona nije zamolila da ga promijeni. Muzika je ovog puta mogla pripadati i nečemu drugom osim žaljenju.
Predvečer su ostali sami. Hana je pronašla fotografiju otvaranja, na kojoj Marko drži merdevine dok ona lijepi isti plakat. Izgledali su umorno, mlado i uvjereno da se sve može riješiti radom. Marko je rekao da mu je žao što nije ranije razumio koliko je bila usamljena. Hana je odgovorila da joj je žao što je svaku kasniju njegovu pažnju dočekivala kao zakašnjeli dug. Nisu pregovarali o pomirenju. Samo su prvi put govorili bez potrebe da neko pobijedi.
Plakat se pocijepao dok su ga skidali. Stari papir nije podnio ljepilo. Oboje su se najprije ukočili, pa počeli smijati, umorno i gotovo dječije. Hana je dobila polovinu s datumom, Marko onu s nazivom benda. To nije bila poštena podjela ni lijepa simbolika koju bi unaprijed izabrali. Bila je obična nezgoda koja je riješila pitanje na kojem bi inače proveli još jednu večer.
Ispred radnje Marko je pružio Hani ključ. Vlasniku će ga vratiti ona. Zagrlili su se duže nego što su planirali, bez obećanja da će sada postati prijatelji. Hana je kući odnijela polovinu plakata i stavila je među knjige. Nije je uramila. Neke uspomene više ne traže zid ni publiku, samo dovoljno mjesta da postoje bez obaveze da ponovo postanu cijeli život.