Klara je znala kada treba zatvoriti oči i nasmiješiti se. Marko bi joj pružio šolju kafe, rekao da je tek samljevena, a ona bi odglumila onaj kratki užitak koji je nekad dolazio sam. Mirise nije osjećala od prošle zime. O tome je mogla razgovarati s ljudima koji su je poznavali ranije. S novim čovjekom željela je barem nekoliko susreta na kojima neće odmah morati objasniti šta joj nedostaje.
Marko je volio mala iznenađenja. Donio je grančicu lavande, sapun iz putne torbe, mandarinu čiju je koru pažljivo odvojio u jednom komadu. Klara je slušala njegove opise i pokušavala prizvati uspomenu. Nije joj bilo teško pretvarati se zato što ju je pritiskao. Bilo je teško prestati jer je svaki put izgledao iskreno zadovoljan što joj je uljepšao jutro. Njegovoj pažnji nije nalazila zamjerku, samo mjesto na kojem bi mogla spustiti istinu.
U nedjelju ju je poveo na pijacu i kupio buket koji se birao zatvorenih očiju. Prodavačica mu je rekla da ga pomiriše, pa ga je pružio Klari. Oko njih su ljudi prolazili s kesama i gurali se prema tezgi. Klara je ostala gledati cvijeće. "Ne mogu", rekla je, prvo prodavačici, zatim njemu. Marko je pomislio da joj miris smeta. Morala je ponoviti, ovog puta cijelu rečenicu, usred pijace gdje je najmanje htjela govoriti o sebi.
Na klupi iza tržnice pitao je zašto mu nije rekla. Odgovorila je da joj je dosta lica koja se rastuže čim saznaju. Htjela je da prvo vidi nešto drugo. Marko je pogledao buket položen između njih. Nije joj obećao da će se sve popraviti niti tražio da nabraja šta je pokušala. Pitao je koje cvijeće voli gledati. Klara je pokazala jednu krivu stabljiku koja je štrčala iznad ostalih, uporno kvareći uredan oblik.
Njihovi susreti postali su manje pažljivo pripremljeni. Marko je jednom donio kafu koju je predugo kuhao i odmah to priznao, kao da mu je laknulo što više ne mora svaki put ostvariti mali podvig. Klara je primijetila kako čašu drži za sam vrh i kako pjevuši dok traži ključeve. Voljela je te stvari prije nego što bi pomislila da ih treba voljeti kao zamjenu za nešto izgubljeno.
U rano proljeće ostala je kod njega do jutra. Probudio ju je zvuk mlina iz kuhinje. Miris nije stigao, ali stigao je njegov glas, ljutit na poklopac koji se zaglavio. Klara je ustala i odnijela dvije šolje na balkon. Kada joj je pružio kafu, nije zatvorila oči. Gledala je njegovo pospano lice i pitala zašto opet ima brašna na rukavu. Smijao se prije nego što je uspio odgovoriti.