Irma je po treći put obišla istu zgradu, noseći paket koji nije bio težak, samo uporno pogrešno adresiran. Nova ulica još nije imala tablu. Brojevi na ulazima bili su zalijepljeni privremeno, a kiša je odnijela polovinu. Čovjek kojem je trebala dostaviti paket zvao se Bojan. Telefonom je tvrdio da stoji ispred ulaza, što je bilo tačno za najmanje šest muškaraca tog jutra.
Pronašli su se kada je opisao žuti lavor na balkonu iznad sebe. Irma mu je predala paket i rekla da bi lavor mogao postati službeni putokaz. Bojan se tek vratio iz inostranstva i u paketu nosio malu policu za knjige, jedini komad namještaja koji je odlučio kupiti prije kreveta. Sve ostalo dolazilo je kasnije. Irma je pomislila da takav redoslijed obećava ili zanimljiv život ili ozbiljnu neorganizovanost.
Sljedeće sedmice ponovo je dobila njegovu adresu. Ovaj put čekao ju je na uglu s kartonom na kojem je napisao prezime. Ponudio je kafu, ali bila je usred smjene i odbila. Nije se uvrijedio. Pitao je kada joj smjena završava i bi li joj bilo ugodno da je tada pozove. Preciznost pitanja prijala joj je više od kafe koju bi morala piti gledajući na sat.
Sastali su se u subotu. Bojan je pričao o povratku kao o stvari koja je trebala biti jednostavna jer se vraćaš svom jeziku. Ali grad se promijenio, prijatelji imali rasporede, a njegovo sjećanje nije uključivalo nove zgrade ni vlastitu usamljenost. Irma je cijeli život provela tu i svejedno često osjećala da samo prolazi od tuđih vrata do tuđih vrata. Poznavati adrese nije značilo imati mjesto na kojem želiš ostati.
Počeli su se viđati, ali Irma je odbila da njegove pakete preuzima mimo posla. Nije željela da se bliskost pretvori u niz sitnih usluga koje samo ona obavlja. Bojan se posramio jer nije ni primijetio koliko lako koristi njenu spretnost. Naučio je odlaziti do mjesta za preuzimanje i sam tražiti ono što mu treba. Na sastanke je donosio priče, ne nove zadatke.
Kad su konačno postavili uličnu tablu, Bojan joj je poslao fotografiju. Pozvao ju je da dođe na večeru bez ikakve pošiljke. Irma je pronašla ulaz iz prvog pokušaja. Na polici su stajale knjige, a krevet je, uvjeravao ju je, također stigao. Jeli su kraj otvorenog prozora, ispod žutog lavora koji je komšinica još držala na balkonu. Prvi put mu nije trebala kao osoba koja zna put. Trebala mu je kao ona koju je želio dočekati.