Na prijavnici je pisalo da prethodno iskustvo nije potrebno. Zato je Zora, koja šezdeset godina nije nacrtala ništa osim cvijeta na margini, uplatila radionicu. Kćerka joj je poklonila olovke, a muž se našalio da će im napokon neko popraviti slike u dnevnoj sobi. Zora nije očekivala postati umjetnica. Željela je samo naučiti kako da šolja na papiru izgleda kao predmet koji stoji, a ne kao krug koji pada.

Voditelj ju je već prvog dana nazvao našom najhrabrijom bakom. Zora nije imala unuke. Ispravila ga je uz osmijeh, misleći da će se tu završiti. Međutim, svaki put kad bi prišao njenom stolu, govorio je malo glasnije nego ostalima i hvalio trud prije nego što bi pogledao crtež. Mlađim polaznicima objašnjavao je sjenu. Njoj je govorio da je važno družiti se i ostati aktivan.

Trećeg časa upitala je zašto joj prednja ivica šolje izgleda čudno. Voditelj je podigao njen papir pred grupom i rekao da neki počeci traju duže nego drugi. Nekoliko ljudi se nasmijalo, više iz navike nego veselja. Zora je osjetila poznatu želju da i sama napravi šalu kako bi ublažila nelagodu. Umjesto toga zamolila je da vrati papir na stol i odgovori na pitanje zbog kojeg je platila čas.

Rekao je da nije mislio ništa loše. Zora je odgovorila da mu vjeruje, ali da i dalje ne zna nacrtati šolju. Mladić pored nje tada je rekao da ni njegov crtež nije dobar i postavio isto pitanje. Još dvoje je približilo papire. Voditelj se konačno spustio među stolove i počeo objašnjavati. Nije to bilo javno izvinjenje kakvo se pamti, nego neugodan povratak poslu koji je trebao raditi od početka.

Na pauzi joj je jedna polaznica rekla da joj se divi zbog hrabrosti u tim godinama. Zora se umorila prije nego što je stigla popiti vodu. Pitala je bi li isto rekla čovjeku koji prvi put uči popravljati bicikl. Djevojka je pocrvenjela, pa priznala da ne bi. Kasnije su razgovarale o olovkama, cijenama i lošem svjetlu u sali. Zori je taj obični razgovor značio više od cijelog niza komplimenata.

Završila je radionicu s jednom pristojnom šoljom i mnogo ružnih crteža. Na završno predstavljanje nije pozvala porodicu. Željela je zadržati pravo na početak koji ne mora odmah biti događaj. Voditelj ju je ovaj put predstavio imenom, bez dodatka o godinama. Kad je stigla kući, muž je pitao hoće li nacrtati njega. Zora ga je pogledala preko naočala i rekla da još vježba jednostavne oblike, pa neka se zasad ne nada.