Milena je voljela način na koji Pavle sklanja šolju prije nego što je zagrli. Voljela je njegove poljupce, smiješne poruke iz prodavnice i to što joj ujutro ostavlja toplu stranu kauča. Poslije dva mjeseca viđanja znala je da se zaljubljuje. Upravo zato razgovor koji je odgađala više nije mogla smatrati nevažnom pojedinošću koju će nekako razumjeti bez riječi.
Godinama je znala da je aseksualna. Ta riječ joj nije objasnila svaki osjećaj, ali je prestala pokušavati postati osoba koja nikad nije bila. S Pavlom o tome još nije govorila. Nisu imali dogovor koji je prekršila, ali je vidjela da on njihovu bliskost zamišlja kao početak nečega što ona ne očekuje od sebe. Sve joj je teže bilo uživati u večeri dok unaprijed razmišlja kako će završiti.
Rekla mu je u nedjelju, dok su sjedili na njenom balkonu. Pavle je prvo pitao je li uradio nešto pogrešno. Zatim je pitao sviđa li joj se uopće. Milena je rekla da joj se sviđa mnogo, da to nije pažljivo ublažen način da ga odbije. Bilo joj je teško objasniti koliko je može privlačiti nečija blizina bez želje koju on podrazumijeva.
Pavle ju je saslušao, pa priznao da mu je seksualna bliskost važna. Nije tražio da obeća promjenu. Ipak, dok je govorio da možda mogu pronaći način, Milena je čula koliko se oboje nadaju jednostavnom odgovoru. Ostavili su razgovor nedovršen i otišli kupiti hljeb. U prodavnici su se držali za ruke, što je na trenutak učinilo sve i lakšim i mnogo težim.
Nastavili su se viđati još nekoliko sedmica. Bilo je lijepih večeri, ali i opreza koji je ulazio u svaki zagrljaj. Pavle se bojao da vrši pritisak, Milena da će njegovu uzdržanost smatrati trajnim rješenjem. Na kraju su priznali da pokušavaju biti velikodušni na način koji oboje čini nesigurnima. Nijedno nije željelo da ljubav postane čekanje da drugo poželi drugačiji život.
Rastali su se bez velike svađe. Milena je nekoliko puta poželjela nazvati ga i ponuditi nešto što ne bi mogla mirno održati, samo da opet čuje njegov glas u kuhinji. Nije to uradila. Kad su se mjesecima kasnije sreli pred pijacom, zagrlili su se dugo. Pavle je još nosio istu platnenu torbu. Milena je poslije nastavila kući s tugom koja nije tražila krivca, čuvajući i ono što je bilo lijepo i ono što je o sebi morala ozbiljno shvatiti.